Prvenac kvarteta kvarnersko-istarskih džezista – gitarista Bruna Mičetića (1980), pijanista Zvjezdana Ružića (1988), kontrabasista Henryja Radanovića (1966) i bubnjara Dušana Kranjca (1989) – (prigodno?) okupljenih pod nazivom The Hood Fellas, ni imenom sastava, ni likovnim oblikovanjem ovitka, slovnim dizajnom, pa u tom kontekstu ni imenom albuma, ‘Fat Manager’, neće slučajnog namjernika pravo uputiti na njegov sadržaj. Prva je asocijacija – ili je riječ o posve subjektivnom dojmu? – da je riječ o kakvoj bundžijskoj, agresivnoj urbanoj rap, hip-hop ili heavy-post-rock hordi. Eventualno nekoj country/rockabilly priči. Daleko od istine.
Posrijedi je uvelike suptilno i emocionalno djelce što se nepretenciozno, s uživanjem, kreće područjem bebopa i jazza srednje struje ilitiga mainstreama, prožeto ugođajem melankoličnog meandriranja i snatrenja, osobito u najdojmljivijim temama, onima nježnih baladnih gravura, Mičetićevoj „One Way Emotion“, Ružićevoj „While She Was Talking“ i Radanovićevoj „Close of Yesterday“ što je u završnici albuma izvode samo kontrabas i klavir. Više živosti i ekstrovertnog radovanja nude elegantna Ružićeva naslovna skladba srednje-laganoga tempa koja „debelog menadžera“, neočekivano, ocrtava kao simpatično čeljade, potom brzava Mičetićeva „Looked Like it Would Be the Same“ te napose razigrana, duhovita Ružićeva „Turkish Coffee, Cigarette and Bop“, dok Mičetićeva „Going Into It“ i Ružićeva fankoidna „Beaver Walkin’“, nezgodno postavljena kao uvodna, nose dah jednolične generičnosti.
Ostvarenje snimljeno tijekom dva dana u siječnju o. g., u riječkom Highway Studiju, u kako se čini, ozračuju opuštene koncentracije, u jednom bendovskom zamahu, bez dosnimavanja, u duhu spontanog razumijevanja, pažljivog međusobnog osluškivanja i okretnog reagiranja, resi pregledno čist i jasan „analogni“ zvuk – miks, mastering i produkciju potpisuje Zvjezdan Ružić – a uočljivi nositelji čarolije su Ružić i Mičetić koji se neumorno, tečno i melodično izmjenjuju u preuzimanju glavne solističke riječi, pri čemu se posebice nadahnutim i slobodnim doima Ružić, neprestano sposoban iznenaditi i zanijeti uhu i duhu ugodnim, osnovnoj temi uvijek skladnim, počesto filigranski izdjeljanim odmacima i izbojcima. Produkcijom i svirački zadržani u pozadini, gdje ritam sekciji tradicionalno i jest mjesto, Radanović i Kranjc na sebe ne svraćaju pažnju, no majstorski vezu i pumpaju u drugom planu, brinući se istovremeno da osiguraju sigurnu podlogu, ali i da prema potrebi podjaruju, burkaju i iskošavaju, kako ne bi došlo do zasićenja.
Album „Fat Manager“ ne povlači za rukav, može ga se reproducirati kao neometajuću zvučnu kulisu, no protkan je vjenčićima blaga koji se pažljivijim i opetovanim slušanjem pomaljaju sad ovdje, sad ondje.
Ocjena: 8/10
(Dallas, 2015.)