Oko pet tisuća posjetitelja ispratilo je ‘The Purple Tour’ Whitesnakea u subotu u zagrebačkoj dvorani Dražena Petrovića, tj. popularno zvanoj ‘Ciboni’.
Nije lako imati 64 godine i biti na zgusnutoj turneji na kojoj svake večeri izlaziš kao pojam libida pred publiku velikog dobnog raspona koja želi upravo taj ‘kinky’ osjećaj rock koncerta. Davidu Coverdaleu to polazi rukom, što je i razlog tolike dugovječnosti Whitesnakea. Može taj libido biti na stereoidima i viagri, ili je možda lažan, ali stari Dave zna znanje u svakom detalju, čak i kad frajerski drekne usred koncerta i pita „Gdje je moje jebeno pivo?“, pa bilo ono i bezalkoholno.
Možda ne može vokalno potegnuti najviše lage kao prije 30-40 godina, ali zato ima špalir gitarsko-pjevačkog ‘mladog mesa’ kraj sebe koji besprijekorno odrađuje posao po pitanju preciznosti svirke, adrenalina i seksepila, iako je on naravno centralna figura s majicom čiji rasporak ukazuje da se brine o svojoj tjelesnoj građi. A tu je za bubnjevima i uvijek vjerni (godinu dana stariji od njega) Tommy Aldridge. Coverdale može ‘zaškripati’ u nekim trenucima, ali Aldridge je besprijekorna mašina. Koncert Whitesnakea, uvijek je i prilika vidjeti tog macana bonhamovske škole.
Purple turneja Whitesnakea koja samim imenom daje naglasak na pjesmama Deep Purplea i perioda te grupe kad je Coverdale došao na mjesto Iana Gillana, više je dodatni mamac za publiku, jer naravno pjesme Whitesnakea dominiraju na set listi, ali kao da je to netko uopće zamjerio sinoć Coverdaleu u punoj dvorani Dražena Petrovića u Zagrebu, gdje je već početak bio katarza za većinu prisutnih.
Whitesnake su se po izlasku nadovezali na, s razglasa puštenu, pjesmu „My Generation“ grupe The Who i završili je dugačkim ‘tušem’ nakon čega se prolomio poznati Blackmoreov rif pjesme „Burn“ i ‘požar je buknuo’ – ravno 40 godina od prvog koncerta Deep Purplea u Zagrebu u kojem je tada pjevao, pogađate, David Coverdale.
Do idućeg Deep Purple covera („The Gypsy“) zakotrljale su se „Bad Boys“ i „Love Aint’no Stranger“. Mora se priznati da tekst pjesme „The Gypsy“ u ovoj fazi itekako leži Coverdaleu, bilo je puno emocije i istine u tom obraćanju ‘čovjeka pred zidom’ ciganki koja proriče budućnost, posebno kad ti je sudbina zapečaćena da moraš biti pastuh pred njih pet tisuća svake večeri. „Give me All Your Love Tonight“ nakon nje, već je svojim početkom vratila atmosferu na taj ‘pastuh kolosijek’, da bi opet jednako tako muževno zavapio u Bobby Blandovoj „Ain’t No Love In The Heart Of The City“ koja mu je očigledno toliko prirasla srcu, jer treba se samo prisjetiti prošle turneje na kojoj je s istom završavao koncerte prije izlazaka na bis.
Pored nezaobilazne „Soldier Of Fortune“ izvedene samo uz akustičnu pratnju Joela Hoekstre (koji je prošle godine zamijenio Douga Aldridgea), na repertoaru Purple klasika našle su se još „Mistreated“, „You Keep On Moving“ i „You Fool No One“. Mogao je Coverdale komotno izvesti i „Stormbringera“, ali valjda se bojao da ‘purpurna ne otme previše primat bijeloj’, jer je za kraj bio ostavljen hit-do-hita niz „Is This Love“, „Fool For Your Loving“, „Here I Go Again“ i „In The Still Of The Night“ koji je naravno ispraćen u euforiji, što je dakako bilo u neku ruku i nužno da bi se napravila neka zvučna kompenzacija u Ciboni, jer se ta dvorana uvijek pokaže problematičnom za zvuk na koncertima. Ni Whitesnake nisu tu bili iznimka, jer tko je bio prije dvije godine u Domu sportova, odmah je mogao osjetiti razliku u kvaliteti zvuka.
No opet po zadovoljnim licima i čavrljanjima kćeri, majki i baka nakon koncerata bilo je jasno da su Whitesnake isporučili dovoljno magije po koju su došle. Nije ni Vidoviti Milan pao s kruške kad daje savjete za uspješno sklapanje braka.