Uglavnom su trilogije magične strukture grandioznih projekata ili narativa, pa je tako slučaj i s internacionalnim a opet dominantno turskim magičnim kvartetom Istanbul Sessions u najnovijem, trećem činu nazvanom ‘Istanbul Underground’.
Nakon intimnog prvijenca Istanbul Sessions, progresivnog i eksperimentalnog “Night Ridera”, Istanbul Sessions predvođena jednim od najvećih živućih virtuoza Ilhanom Ersahinom (tursko-švedskim bardom jazza) uglazbila je erotično opasne slike iz istanbulskog podzemlja. Pravi grad grijeha, pravi Grad Razvrata, Istanbul –pulsirajuća alegorija znatiželje i taljenja iskustava ponovno je muza četvorci spremnoj i dvije godine provesti u studiju ne bi li skrojila blistav, a opet prljav jazz album što ponovno revaloziria fleksibilnost ovoga žanra. Ovog puta ambasador jazza, Istanbula i multikulturalizma žanrovskim metaforama oslikava noćne pejzaže pitoresknih gradskih četvrti poput Sariyera kao idilične, pomalo elitne frakcije urbanog behemota koju predstavlja pulsirajućim basom Alpa Ersonmeza i sentimentalnim linijama tenor basa na trenutke popraćenim zavijanjima gradskih pasa lutalica.
[youtube]http://www.youtube.com/watch?v=z_xx0-6X70E[/youtube]
Prljave su to varijante jazza s neodoljivim zovom wah-wah efekata na mnogobrijnim pedalama distorzija što su se provukle do ove forme i dale joj autorsku prepoznatljivost, kao i izluđujuće kompleksan manirizam perkusionista Izzeta Kizila koji ideje nemogućnosti odbacuje hobotničkim dodirom spektra udaraljki u reprezentativnoj “The Calling”: zovu noći grada na Bosporu. Po prvi puta u opusu četvorke dobijamo sloj rocka, čak i primjese grungea kao u pjesmi “Studio 54” gdje gitarskim riffovima i žestokim bubnjevima ponajboljeg turskog bubnjara Turguta Alpa Bekoglua. To će u ovoj jazz fuziji dati jednu srčanost i asertivnost kakva se očekuje pred publikom mnogobrojnijom od podzemnih klubova kojima potajice vladaju. Takvim klubovima odjekuju zvučne uspomene na rane jazz klasike poput Milesa Davisa čiji je utjecaj najčujniji u Ersahinovim glazbenim odisejama, pa se saksofononist ne boji zagrebati i u neke mračnije sfere poput noir jazza kao u “Seni Icin Geldim” (Došao sam zbog tebe, pr.a.) ili “Sex, Drugs and Jazz” kao metonimija istanbulskih noći koja će postati jasno oslikan krajobraz emocija i ushićenja svakome tko se jednom predao tome velegradu. Tako će kroz sugestije i aluzije ritardandima dočarati onaj slatki, ali preplavljujući umor i iznemoglost nakon sljubljivanja s noći.
[youtube]http://www.youtube.com/watch?v=2qlCf_RU0Z8[/youtube]
“Istanbul Underground” kao koherentna cjelina složena od različitih sekvenci, što doživljajnih, što strukturnih tako poprima filmične konotacije; “Istanbul Undergound” jest filmičan dokument tekstura, dekadencije, sjaja i karnalnosti kroz pomalo pornografski saksofon kao vodeći instrument ove priče. Cjelovitost trećem studijskom albumu Istanbul Sessionsa naposljetku daje dosljednost ideji fuzije, crossovera, stapanja i kopulacije Istoka sa Zapadom, pa tako ni u jednom trenutku to ne postaje priča Orijenta. Čak ni u Tarzanci (slobodan prijevod: tarzanski jezik) – sentimentalnom oprostu od svih umornih noćiju, noćnih prijatelja, družica, ali i zagrljaja kroz ritam spektra perkusija u neočekivanom hipnotičkom dvoboju.
Tužno je da još uvijek nismo u svom dvorištu, u nekoj viškoj oazi, istarskoj uvali, šibenskom kamenolomu ili zagrebačkom atriju pod zvjezdanim svodom nismo ugostili jazz genijalce koji nas preskaču u svojim neumornim pohodima isključivo zbog naše indiferentnosti prema turskome jazz lokumu.
Ocjena: 9/10
(Nublu Records, 2015.)