Post-rock pioniri Tortoise u četvrtak navečer održali su prilično neinspirativan koncert pred punom Močvarom.
Kad god netko spomene Tortoise, sjetim se anegdote iz predhipsteskog doba koja je uključivala zanesenu ekipu “ljubitelja glazbe” koja je s oduševljenjem pričala o, u tom trenutku omiljenom im, bendu čije je ime izgovarala onako po francuski, tor-twa. Tada sam se vjerojatno glasno nasmijao, ali zapravo razloga za čuđenje nema. Tortoise je bend za pozere koji mu ne znaju niti izgovoriti ime.
Uzmimo za primjer sinoćnji koncert u Močvari. Drugi post-rock bendovi, u kojima često sviraju i mnogo manje talentirani glazbenici od onih iz Tortoise, obično imaju taktiku uljuljkivanja publike u trans kako bi ih na vrhuncu pjesme iz toga transa katapultirali u ekstazu. Tortoise je sinoć plesao po rubu transnih područja, a svaki put kad bi navijestili nešto što bi moglo voditi ka ekstazi, abruptno bi pjesmu okončali. U svakom trenutku zvučali su dobro – nikad loše, nikad odlično; nikad dosadili, nikad oduševili. Niz nastavite sami. Tek na bisu zazvučali su posebno obećavajuće, ali onda su završili, i tako coitus interruptus koji su prakticirali na mikrorazini pjesama prenijeli na višu.
Ako su na novom albumu “The Catastrophist” odlučili koketirati sa jazzom, onda očijukaju sa najmanje zanimljivim elementima jazza. Premda usvirano, Tortoise zvuče previše hladno matematički, previše bezosjećajno distancirani. Možda jesu pioniri post-rocka, ali trenutno i na našoj sceni ima bendova koji sviraju takvu glazbu interesantnije od ostarjelih Tortoise.
Ovoga puta Močvara se pokazala idealnim prostorom za koncert. Unatoč povremenim šumovima u zvučnicima u početku, zvuk je uglavnom bio dobar, a publike nije bilo previše kao na nedavnim susretima na nasipu. No, u razgovorima te publike poslije koncerta prevladavala je ravnodušnost i opći dojam da je bilo OK ili dobro, ali u svakom slučaju nepamtljivo.