Jest da se australski bend Tame Impala u jednom trenutku prometnuo kao vodeći faktor neo rock psihodelije i postao ono što bi se cinično moglo okarakterizirati kao hipsterski svjetionik za jedno ljeto, no ispod površine ključa cijela jedna nova mlada scena koja nije stala na psihodeliji, već restaurira i stilske gravure koje su u rock prošlosti iznikle iz psihodelije, a to su blues rock, southern rock, pa tako i hard rock.
Jest da je u određenim kritičarskim krugovima većina glazbe iz faze rock dinosaura prije pojave punka etiketirana kao omražena, no nove generacije glazbenika sasvim drugačije iščitavaju taj period. Ta moderna prizma dešifriranja, uživanja i izvođenja „glazbe roditelja, tj. djedova i baka“ ima nekoliko značajnih pomaka po kojima se ne radi o pukim prepisivačima i kopiračima tog peroda rocka, već ih se može svrstati u iskrene omažiste koji su u taj zvuk ugradili određene tekovine koje su usvojene tijekom posljednjih četrdesetak godina.
Prva važna značajka je da je izbačen mačizam i muški šovinizam iz glazbene formule, dakle arhaizam koji ne može opstati u drugom desetljeću novog milenija nakon svih spolnih i rodnih revolucija koje su se događale u zapadnim društvima, tj. još uvijek su u jeku, ovdje, malo istočnije. Druga značajka je da je izbačen i onanirajući muzičarski ego trip – u prijevodu; da, dogode se poduže solo dionice, ali su obično i ostali u bendu uklopljeni u njih, nemate kao slušatelj onaj osjećaj: „Ritchie Blackmoore sam s gitarom na hridi iznad zapjenjenog mora – i tako dva dana“, riječ je o bendovima u kojima se itekako čuje da su to ustvari mali klubovi obožavatelja koji zdušno njeguju određeni stil i furku, a nipošto se ne gaze međusobno jer netko ima eventualnu potrebu u gaženju kolege postati veći od života.
Time se dolazi do treće značajke, a to je da takvi bendovi, i zanimljivo je da su u većini slučajeva trija, istovremeno grade stilski omeđeni hommage, ali se unutar istog trude ostaviti osobni pečat, a ne biti nešto “napredniji” cover bend. Naravno, postavlja se pitanje i koji su to bendovi, tko su ti novi predstavnici stare struje koji su preuzeli „štafetu“ od bendova poput Hellacopters i Jet koji su u tom žanru obilježili početak ovog stoljeća.
[youtube]http://www.youtube.com/watch?v=qmfcPoO34bU[/youtube]
Triggerfinger, iako nisu ni mladi ni novi na sceni, svakako igraju važnu ulogu za sve one mlađe koji upravo na njihovim koncertima mogu doživjeti taj moćni naboj. Spektar je sve širi u smislu popularnosti. Na primjer nedavno smo i u Zagrebu mogli osjetiti kako to rade odlični bruklinški The Golden Grass, no oni su juš uvijek teški underground spram svojih kanadskih kolega The Sheepdogs koji se redovno penju na vrhove top lista u Kanadi. U Europi sve zamjećeniji bivaju njemački Zodiac, a oni o kojima će ovdje biti više riječi jest nizozemski trojac DeWolff koji je upravo objavio album „Roux-Ga-Roux“.
DeWolff su psihodelični southern rock trio iz Limburga koji su 2007. osnovali braća Pablo i Luka van de Poel i Robin Piso. U osam godina postojanja objavili su osam albuma, dakle i u tom segmentu se ovaj radišni trojac drži pravila struke iz 1970-ih, a to je: svake godine objaviti album. „Roux-Ga-Roux“ objavljen u veljači ove godine stoga nosi snažan pečat svirački iskusnog benda koji i dalje maštovito pupa. Spomenuti album pravi je biser starog zvuka i nove krvi. S početka nosi pečat Dr. Johna, da bi se potom pretvorio u usviranu i maštovitu novu verziju The Allman Brothersa križanih s Big Brother & The Holding Company i Led Zeppelin.
DeWolff imaju potrebnu klupsku prljavštinu garaže, ali i potencijal zbornog sudjelovanja publiku u deleko većim prostorima, s tim da njihova komunikacija nije isforsirano persuazivna, već više predstavljaju nenametljivi (ali glazbeno zarazni) živi artefakt u butiku rock and rolla koji je u stanju p(r)obuditi onu dimenziju starih vremena kad je pojam rokera uključivao i neki moment glazbeno-obrednog „guruizma“ – ukratko kad je frontmen bio grupni medicine man, a ne bolesnik.
Sam album složen je kao živo kompilacijsko tkivo, kako i u zaigranosti muziciranjem i produkcijom, tako i u momentu pretapanja studijskih i snimaka uživo kao što su to svojevremeno radili Canned Heat. DeWolff koji je svakako u svojoj pilgrimskoj misiji oživljavanja jednog ugaslog doba nije nimalo hermetičan i zatvoren, već korespontira s puno zvučnih elemenata na način da želi privoljeti novu publiku na novi (stari) zvuk i to nimalo nedostojno za svakog ostarjelog seniora koji zaluta na njihov gig.
Obzirom da se scena zemalja Beneluxa s godinama sve više otvara i u našim domaćim koncertnim prilikama, bilo bi dobro da promotori bace oko i uho na DeWolff. Vrijeme je da nam ne budu nepoznanica uživo. Teško je ne pomisliti da ne bi zakuhali stvar poput Triggerfingera.
Ocjena: 9/10
(Electrosaurus Records, 2016.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
