Proljeće nas cima, najavljuje se u kratkim trzajima pa se predomisli, zima ne jenjava, hladnoća i kiša natopili su Zagreb koji sumnjivo miriši na snijeg, ali nikakve vremenske neprilike nisu mogle zaustaviti vojsku vjernih fanova Pipsa u pohodu na sinoćnji koncert u Vintage Industrial Baru i dozu ljubavi usred radnog tjedna.
Koncert je bio proglašen rasprodanim već desetak dana prije, što nije nikakvo čudo jer je svaki koncert Pips Chips & Videoclipsa rasprodan, gdje god se održavao. Zadnji kojemu sam osobno prisustvovala bio je onaj antologijski veliki koncert u Domu sportova za kojeg su se tražile karte kod tapkaroša, pa ako su bili sposobni rasprodati tu halu, posve je logično da je Vintage sa svojim kapacitetom od petstotinjak ljudi planuo. Još kad se u obzir uzme da su najavili da će svirati isključivo stvari koje ne sviraju nikada ili rijetko, te da će gig biti “uštekano/ištekani”, jasno je bilo da će nam ovaj bend opet prirediti spektakl.
Izašli su na binu točno u 22 sata i otvorili koncert “Malom fuficom”, pa nastavili sa “Svaku noć sam pijan”, “Nacionalnim parkom”. Fantastično usviran bend odsvirao je i staru dobru “Bolje”, koja korespondira sa svakim povijesnim momentumom ove zemlje još tamo od daleke ’99. kad je snimljena.
Otad do danas ta pjesma nije ostarila, njezina se vječna mladost perpetuira u hrvatskom loopu iz kojeg se nikako ne uspijevamo iskoprcati, ali ono najžalosnije jest da se čak i vrijeme u kojem je ova suvremena žalopojka nastala, one mračne i tužne devedesete, iz današnje perpektive čini boljim i nekako sretnijim od ovog beznađa i kaosa kojim nas šamara otužna današnjica. Godine su to, te odvratne prelijepe devedesete, koje su se utisnule u svijest onih koji su bili dovoljni stari da ih se sjećaju, a koje se gotovo ne mogu zamisliti bez soundtracka Pipsa koji su se već onda počeli prometati u velik i važan bend, redajući nakon “Shimpoo Pimpoo” i “Dernjave” sve bolje albume, u kojima su rasli i nekako se prirodno mijenjali s vremenom, pa “Fred Astaire” i “Bog” još i danas figuriraju kao važniji albumi hrvatskog popa uopće. Odsvirali su jučer brojne stvari koje inače na koncertima zapostavljaju u korist nekih već monumentalnih hitova, pa smo jučer nakon puno vremena mogli čuti i “Sex u školi”, “Narko”, “Dan mrak”, “Sebastijana”, “Idealnu pop pjesmu za astronaute”, “Mrguda, gorostasa i tata”, “Susjede”, “Bi li ili ne bi”, no koncert jednostavno nije mogao proći bez “Dođi vilo” i “Pjevača Beatlesa i Stonesa”, “Guma na kotačima”, “Malene”, “Htio bi da me voliš”. Pokušali su ga završiti čak tri puta, ali publika ih je svaki put dozvala gladno tražeći još. Na trećem su bisu cijelu predivnu dvoiposatnu priču zatvorili s monumentalnom “2×2”.
Sad kad smo namirili ovaj faktografski dio, treba progovoriti i koju riječ o onome o čemu se najteže piše, a to su emocije, jer za njih su čak i metafore često nedostatan trop. Ono što se u pravilu dogodi na svakom koncertu Pips Chips & Videoclips zaslužilo je jednu sociološku studiju, lišenu patetike i osobnog dojma recenzenta. Jer takva količina uzajamne kondenzirane ljubavi, gotovo opipljivog entiteta, koja se sinoć u valovima slijevala s bine prema publici pa iz publike natrag prema bendu, teško je opisiva onome nesvjesniku koji iz ignorancije ili nekog drugog razloga nikada nije bio na koncertu Pipsa.
Kemija je između publike i ovog benda uvijek bila neporeciva, ali takva količina nježne prisnosti, koja je na jučerašnjem intimnom klupskom koncertu ponovno bila prisutna poput nekakve nevidljive niti što se omotala oko svakog mogućeg živog bića u tom prostoru, jedno je gotovo nadrealno iskustvo koje se na koncertima ne susreće baš tako često i kojom se malo koji bend može podičiti. Sinoć smo svi bili zagrljeni tom toplinom i pozitivom njihove muzike i poezije, ljudi su se nasmijano ljuljuškali i grlili čak i s nepoznatima drapajući glasnice u unisonom singalonganju, svi sretni i neincidentni i željni još. Pipsi su komotno mogli svirati još barem sat vremena u jednako savršenoj ljubavnoj atmosferi, a opet ne bi uspjeli potrošiti sav postojeći repertoar svog sad već pozamašnog i vrlo eklektičnog opusa. Pa iako je bilo predivno uživo čuti neke pjesme sinoć, poneke su zaista nedostajale. Falio je “Bog”, “Na putu prema dole”, falilo je “Ljeto ’85”, a meni osobno i “Mafija”.
Jedan od emotivnijih trenutaka sinoćnjeg koncerta bio je cover Haustorovog “Neobičnog dana”, koji su izveli kao da je njihova vlastita pjesma. Neobično je osjetiti ježenje u prostoru prekrcanom naguranim, znojnim tjelesima, ali sinoć je, odgovorno tvrdim, publika bila kolektivno naježena i sretna od prve do posljednje minute koncerta.
Ganuti je Ripper za kraj najavio sljedeći ljubavni susret koji će se održati pod zvjezdanim ljetnim nebom na krovu Muzeja suvremene umjetnosti, 2. srpnja ove godine, na njegov 50. rođendan. Nemojte si to uskratiti, pipsanje je mentalna higijena. S nuspojavom pomlađivanja.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
