Glad, vještice i opsjednuti jarci u Novoj Engleskoj sedamnaestog stoljeća.
Čini se kao da se trenutno filmova ni iz jednog drugog žanra ne snima koliko filmova strave. Samo u tim štancanim bljezgarijama strave najčešće uopće nema, već se publiku najčećšće pokušava preplašiti takozvanom ‘jump-scare’ taktikom, iznenađujućim rezovima popraćenim vriskovima na koje gledatelj brzo ogugla i prestane ih uopće doživljavati kao strašne. Možda jednom godišnje neki autor uspije stvoriti horor vrijedan pažnje, film koji sustavno gradi osjećaj jeze, nelagode i nesigurnosti, bezizlaznosti i straha. Ali takve filmove uopće je više i teško svsrtati u žanr toliko zagađen lijenim poluproizvodima, pa ih kategoriziramo kao psihološke trilere ili drame ili kako već, tek da bi ih distancirali od smeća. Teško je zamisliti da bi Kubrickov “The Shining” danas prošao kao film strave.
U posljednje vrijeme u rijetke primjere izvrsnih horora možemo ubrojati australski “The Babadook”, koji prati psihičko propadanje samohrane majke, a elemente strave temelji na vizualnim rješenjima iz dječje slikovnice, koji bez pozadinske nelagode sami po sebi ne bi uopće bili smatrani stravičnima. Jeza kojom je film nabijen je neupitna i tim više dokazuje da je za dobar film strave potrebno puno hrabrosti i umijeća. Drugi takav film svakako je “Enemy” Denisa Villeneuvea, koji je tijekom cijelog svoga trajanja zabravo tipičan hičkokovski triler, da bi tek u doslovno posljednjoj sekundi najboljim ‘jump scareom’ u pamćenju otkrio svoje pravo lice i još jednom pokazao kako je Villeneuve jedan od redatelja pred kojim je doista veličanstvena karijera.
Prvijenac Roberta Eggersa, “The VVitch”, više nego bilo koji recentan film zaslužuje mjesto među budućim kultnim klasicima žanra. Lani je na Sundanceu osvojio nagradu za najbolju režiju i priče o njemu su kružile dugih godinu dana prije nego je krenuo u širu distribuciju po Americi. Priča je to o bračnom paru (Ralph Ineson i Kate Dickie, oboje iz “Game of Thrones”) koji je zajedno sa svoje petero djece prognan iz vjerske zajednice, te su u divljini Nove Engleske primorani pokušati preživjeti na farmi kraj šume. Problemi se javljaju kada im kukuruz stane propadati, ali ni to nije ništa prema činjenici da u jednom trenutku beba Samuel ne nestane doslovno pred očima najstarije sestre Thomasin (Anya Taylor-Joy), a mi u rijetko hrabrom prikazu otkrivamo i njegovu naslinu sudbinu pod rukama užasne susjede iz šume.
U nastavku filma pratimo psiholško propadanje cijele obitelji rastrgane između duboke i fanatične vjere u kojoj su ukorijenjeni i mračnih sila koje djeluju iz šume praćene raznim jezivim pretkazanjima, a tu su i glad, bolest, nepovjerenje, strah i praznovjerje sedamnaestog stoljeća, sve praćeno atmosferičnom glazbom i divnom filmskom fotografijom osvjetljenom uglavnom prirodnim svjetlom, nemalo nalik Oscarom nagrađenom “The Revenant”. I dok bi sve navedeno bilo i više nego dovoljno za izvrstan film strave, prava zvijezda filma i najveći izvor jeze i strave je zapravo crni jarac Black Phillip s kojim komunicira (!) dvoje djece blizanaca, i nije nam potrebno previše da otkrijemo da u nestašnoj živini obitava nesveta prisutnost i pravi izvor zla prikazanog u filmu.
I, da ne otkrivamo previše, iako već diljem interneta svjedočimo kultnom statusu određenog dijaloga s kraja filma, potpuni užas situacije ipak najbolje odražava otac koji kad potpuno rastrojen pokušava shvatiti što se u obitelji zbiva, svoju djecu prestravljen upita: “Did ye make some unholy bond with that goat?” Ovaj film svakako spada u kategoriju onih koji se teško zaboravljaju, a ostavljaju svoj okus duboko pod kožom i tjeraju na razmišljanje dugo nakon odjavne špice. Što bi zapravo i trebala biti glavna odlika filma strave i užasa.
Ocjena: 9/10
(Parts and Labor, RT Features, Rooks Nest Entertainment, 2015./2016.)