Trio Matsa Gustafssona uz grmljavinu je ispratio travanj u metropoli…
Zadnja subota u travnju opet je donijela težak izbor; ispratiti Disciplin A Kitschme u Tvornici u dvosatnom predstavljanju izvrsnog novo albuma „Opet.“, zatim čuti što ima za reći Benjamin Power iz elektroničkih noisera Fuck Buttons koji je u sklopu ZEZ-a te večeri nastupio u KSET-u sa svojim projektom Blanck Mass, ili pak u Močvari nezaobići opaku švedsku free jazz atrakciju The Thing ispred koje stoji Mats Gustafsson koji je krojio soničnu sliku moderne glazbe s mnogim ‘soničnim’ imenima, krenemo li od Brötzmanna, preko Otomo Yoshihide pa do Sonic Youtha.
Obzirom da sam zbog nastupa Chrisa Cornella propustio Nettwork Stanleya Jordana, jazz strana je prevagnula.
Gustafsson u pratnji kontrabasista i basista Ingebright Haker Flatena i bubnjara Paal Nilssen-Lovea rasturali su pozornicu Močvare kao da sutra ne postoji svojim hardcore pristupu free jazzu. Nastup je bio kratak, možda jedva sat vremena, ali obzirom koliko se znoja cijedilo s Gustafssona, može se reći da je dobro da nije dobio infarkt na pozornici i da je sve ‘sretno završilo’, a vjerojatno je, kao i Štulić nekada, iz svojih kaubojki nakon koncerta mogao izlit nešto te tekućine.
Nije to samo bilo furiozno s njegove strane, već potpuno padanje u trans u kojem je tjerao sopran u duboke tonalitete, dok je nasuprot tome iz bariton saksofona izvlačio vrisku oponašajući tako prljava garažna rock gitarska sola. Iako su mikrofoni bili postavljeni svud oko njega, on u svojm transu kao da ih nije primijećivao, a u nekim trenucima kao da nisu ni bili potrebni koliko je svojim snažim plućima akustičnim zvukom punio polupraznu Močvaru – nije bilo puno posjetitelja, ali su bili oni koji su znali po što su došli.
Ingebright Haker Flaten kombinirao je u nastupu, prvo, kontrabas za klasični free jazz pristup (ali jednako poput Gustafssona brutalan prema jagodicama vlastitih prstiju u gruboj koliziji sa žicama), da bi kasnije kad je u ruke uzeo električni bas podsjećao na neobuzdanog alternativca koji se ne može zaustavito od gušta udaranja riffičnih kvintakorda, dok je Paal Nilssen-Love bio zadužen za ‘obračun s bubnjevima’.
The Thing su proizvodili grub i opor zvuk, potpuno lišen harmonijskog ili uljuljkujućeg sklada u bilo kojem trenutku, bili su poput izvanzemaljskog virusa-čudovišta iz istoimenog Carpenterovog filma koje uzima sve oblike do kojih dođe, a potom ih potpuno izobličuje u svojim nezemaljskim mutacijama. Svaki zajednički forte bio je zdušno eksplozivan, a svako igranje tišinom zlokobno, iako je doživljaj tih tihih dijelova uvelike kvarilo probijanje bas frekvencija kroz zidove s trance partija iz susjednog Jedinstva, jer, eto, Močvara slavi svoj 17. rođendan, pristupom za svakog (alternativca) ponešto. Ta vrsta zvučne izolacije nije radila, ali je zato dovoljno moćna bila izolacija od izvanjskog svijeta koju je The Thing napravio te večeri. Bio je to free jazz blitzkrieg; osvojili su iako je sve izgledalo kao nabrijana proba pred koncert.
Za zagrebačke jazz sladokusce to je ujedno bio i posljednji ‘veliki jazz gig’, za sve ostalo u metropoli (i još uvijek neimenovano) trebat će čekati do jeseni i vidjeti što će nam ona donijeti.