9. Gumbekovi dani održani su u zagrebačkom Histrionskom domu od 10. do 20. ožujka, a ovaj pogled unatrag stiže s pozamašnim zakašnjenjem. Razlozi su, kao i uvijek, mješavina subjektivih i objektivnih, opravdanih i neopravdanih prilika i neprilika, a istome ćemo pripisati i činjenicu da je tzv. pregled festivala rupičastiji od ementalera, odnosno da je potpisnik uspio pribivati svega četirima od dvanaest izvedenih predstava.
A te su: „Ajme nama s njima“, UO Artis, Split, prema tekstu i u režiji Arijane Čuline; „Kazalište – što, kako i zašto uopće?“, Ludens teatar, Koprivnica, prema tekstu Karela Čapeka i Marijane Nole, u režiji Ranka Zidarića; „Viško veja“, prema tekstu Andra Rokija Fortunata, u režiji Lenka Blaževića i Siniše Brajčića; i „Soundtrack kabare“, Soundtrack Ensemble, Zagreb, prema predlošku i u režiji Ivana Lea Leme.
Kao neuvjerljivu olakotnu okolnost, nategnutu izliku za ovako ležeran pristup možemo uzeti činjenicu da i sami Gumbekovi dani promiču svojevrsnu vedru neobveznost, kako u profilu ponuđenih predstava koje, ne izbjegavajući tzv. teže i ozbiljnije teme i sadržaje nastoje ponajprije razonoditi i obveseliti, tako i neinzistiranjem na predstavljanju isključivo novoniklog pozorničkog rašća. Iako je otvoren premijerom halucinantnog galgen kabarea„Na zlu putu“ glumačke družine Histrion, Zagreb, prema riječi Miroslava Krleže i Arsena Dedića, a u režiji Dražena Ferenčine, kojom je i zatvoren, u konkurenciju 9. dana su, primjerice, bez pardona pripušteni komadi „Viško veja“, praizvedena još dalekog 24. travnja 2003., i „Kazalište – što, kako i zašto uopće?“ nedavno obnovljen, no do stanke igran od 2009. Interpretator etnomonodrame „Viško veja“, amaterski glumac Siniša Brajčić nagrađen je, štoviše, posebnim priznanjem, za očuvanje jezičnog blaga otoka Visa.
Slučilo se, eto tako, da su sve četiri viđene predstave bile snažno obilježene aromom amaterskog, onoga u najpozitivnijem smislu iskrenog radovanja sudjelovanju, činjenju iz ljubavi te šarmantne neopterećenosti pravilima i imperativima, što im je zajamčilo poveliku dozu neodoljive prisnosti i neformalnosti, pa i simpatične nezgrapnosti, od soja koji sadrži žarak potencijalnog nadahnuća i zdravog poticaja dovoljne snage da gledatelja mogućepreobrati u aktera, jer će ovaj lako pomisliti: „Pa to bih možda mogao i ja.“ Posve primjereno kabaretskom duhu vrckavo druželjubive kazališne igre koji promiče ovaj festival kabareta.
„Ajme nama s njima“ne daje više od tzv. stand-up monologa, dobrim dijelom i čitanog, pri čemu izvođačica Arijana Čulina ni ne stoji, nego sjedi, pa tako stand-up, komika s nogu, postaje recimo sit-down ili, budući da je riječ o visokom stolcu, sit-up, komika posjednute čitačice-pripovjedačice-šaljivice-blagosatiričarke. Premda je ona na pozornici, obasjana reflektorima, a publika u gledalištu, Čulina, inače profesionalna glumica, uspješno, s lakoćom ostavlja dojam svakovićke, jedne od nas, svjetine, koja je smogla hrabrosti i koju je snašao dar da svoja zapažanja oblikuje u suvisao, duhovit niz verbalnih istržaka, odlomaka, epizoda, dovoljno vrijedan i zanimljiv da se nazove i proglasi predstavom.
Šali se ona na račun nove hrvatske vlade, kojekakvih jezičnih dvojbi, starih i novih, splitskog i zagrebačkog mentaliteta, muško-ženskih odnosa, trajnog krzmanja ovdašnjeg čeljadeta između pripadnosti Balkanu ili Europi, spretno i nepretenciozno preplićući viceve s bradom i one svježe obrijane, uz povremene predahe što ih donosi njezin izvedbeni partner Jadran Vušković, negdašnji član pop-rock grupe Daleka obala, koji na akustičnoj gitari ovda-onda zapjeva i zasvira pokoju, onako, za raspoloženje, često nimalo povezano s Čulininim neposrednim izjavama i temama. Posrijedi je vrlo ugodnih šezdesetak minuta koje nude pregršt sasvim zgodnih nasmijavanja, a više od toga ni ne treba očekivati. Dalje>>