Britanski rock sastav Skunk Anansie trebao je po četvrti put nastupiti u Hrvatskoj prošli tjedan, ali je koncert otkazan pred sam izlazak na Main stage 11. INmusic festivala, jer se pjevačica Skin nije mogla pomaknuti zbog bolova u leđima. Bend je obećao da će doći ponovo i odužiti se publici. Ovaj intervju vođen je telefonski pred zagrebački nastup, nakon što je prvotni termin otkazan, pa treba vjerovati da će identična karma pratiti po pitanju, vjerujemo, skorašnjeg koncertnog druženja.
O značaju Deborah Anne Dyer, daleko poznatije pod umjetničkim imenom Skin, koji nadilazi i kulturne okvire možda je najbolje sročio Mavis Bayton, autor knjige „Frock Rock“, akademskog djela o britanskim glazbenicima kad je napisao da su žene poput Skin, Natache Atlas, Yolande Charles, Mary Genis i Debbie Smith danas krucijalni modeli za sve buduće generacije crnih žena. Skin u razgovoru svakako opravdava Baytonove riječi. Ona je žena jasnih stavova, otvorena i spremna progovoriti i o nekim ne baš ugodnim društvenim pitanjima. U glazbi je također počesto svojim snažnim grlenim glasom pjevala o društvenim frustracijama, pravima žena, rodnoj jednakosti i sličnim temama koje su Skunk Anansie uvijek izdvajali od ostatka britanske rock scene. Novi album svakako je bio novi iskorak, već samim svojim naslovom „Anarchytecture“, od kojeg je i krenuo ovaj razgovor.
„Anarchytecture“ je zanimljiva kovanica, kako ste došli do tog naziva za novi album?
Skin: To je naravno riječ koju smo izmislili i ona opisuje taj neki osjećaj koji smo dobili o svijetu u posljednje vrijeme. Događa se to neko ludilo prepuno vijesti o podmetanjima bombi, nasilju i sličnim zastrašujućim momentima kojima svjedočimo. U isto vrijeme ljudi moraju nastaviti živjeti svoje živote. Moraš odlaziti u kupnju, izlaziti, družiti se uz sve te prijetnje koje su tu i koje su stvarne. Nekako su se tu nama sudarile te dvije riječi; anarhija i arhitektura i one dočaravaju taj osjećaj u kojem kao da postoji čvrsta struktura kaosa koji se događa.
Kako općenito gledate na Europu danas, kad je pritisnuta izbjegličkom krizom i rastom političkog krila ekstremne desnice?
Skin: Pišemo politički angažirane pjesme već duže vrijeme i u ovakvim situacijama se osjećamo kao da to činimo uzalud. Ljudi općenito imaju takav karakter da kad se dogodi nešto loše za to optužuju nešto ili nekog drugog. Moj osjećaj je da ovo što se događa danas je posljedica nepoduzimanja nikakve akcije prije četiri godine. Proizvodi se strah i taj strah stvara neželjenu reakciju. Strah je posebno velik u SAD-u i Velikoj Britaniji, jer dogodilo se da su se ljudi u bogatijim sredinama ponašali na način da ih se ne tiču nečiji tuđi ili neki globalni problemi. I što se dogodilo? Posljedice su počele pogađati i njih, jer na kraju dana svi smo mi povezani. Svi mi živimo istom svijetu. Pokazalo se da ono što se događa u jednoj zemlji, dogodit će se i u drugoj. Nekako mislim da kao čovječanstvo nismo dovoljno naučili lekcije iz povijesti. Nismo dovoljno proučili neke posljedice iz prošlosti, zato nam se događa da se neke greške iznova čine. Zato imamo izgubljene političare koji ne znaju što rade u situaciji kad veliki broj izbjeglica želi nekako početi novi život jer to više ne mogu u svojim zemljama. Onda dolazi do suludih ideja, posebno u Velikoj Britaniji, da bi trebalo zatvoriti granice, ili odcijepiti. Kao da možemo negdje otploviti?! Treba netko reći: „O pa to nije oslobađanje! To nije nešto što će riješiti stvar.“ Stalno se bavimo posljedicama, a ne korijenom problema. Stvarno je pomalo frustrirajuće u ovom trenutku biti britanski građanin, slušati te ideje o nekakvom oslobađanju rase i nacije. Sranje kakvo odavno nisam čula. Javljaju se ti koji bi „zaštitili Britaniju“, od svih drugih, a nisu svjesni da su ti drugi također Britanci, neki i dvadeset naraštaja unazad. Ako me pitate i za rasizam u Britaniji, mogu reći da ga ima puno i to nakon jako dugo vremena.
Znači situacija i u Velikoj Britaniji nije baš najbolja?
Skin: Nimalo.
[youtube]https://www.youtube.com/watch?v=3-Qh540VY8I[/youtube]
Vratimo se na „Anarchytecture“, zanimljivo je da ste album najavili singlom „Love Someone Else“ koji otkriva vašu, hajmo reći, clubbing stranu. Zašto baš ta pjesma?
Skin: Moram reći da je pjesma u Britaniji jako dobro prihvaćena i da se rizik isplatio. Mi smo općenito bend koji voli ulaziti u rizike, dobiti nekakvu povratnu informaciju, koja može biti i loša. Tako smo se na „Love Someone Else“ i još dvije stvari odlučili okrenuti elektronici i mislim da je tu prevladao moj utjecaj (smijeh). Volim techno, volim ići na partyje. Mislim da smo s tim napravili jedan svježi pomak. Malo se pomaknuti od rocka i okušati se u nečemu drugome, za promjenu. Dalje>>
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
