Spoznaja da bend s kojim si stasao, kojeg otpočetka voliš slavi dva desetljeća karijere gorko-slatke je arome. Placebo u punom pogonu već godinu dana obilježavaju trenutak kad ih je Bowie stavio na radar britanskih radiopostaja i kritike, a ususret dolasku u Zagreb spremili su EP ‘Life’s What You Make It’.
Briane Molko, djevojačko-dječačkog lica, koliko ti je već godina? Momče, potpisno prepoznatljivog glasa, uspio si preživjeti sebe, sve te medikamente, special K, zlatne tuševe, previše prijatelja, infra-crvena zračenja, tinejdžersku anksioznost i bijes, sve modrice, teške engleske kiše i tri bubnjara u Placebu ne bi li naposljetku bio dobro kao Isusov sin. Nova godina, nova retrospektiva. Kad sam Placebo gledao u londonskom Brixton Academyju pri završetku promotivne turneje “Battle For The Sun”, Brian je izgledao kao da pjeva oproštajne pjesme: iznemogao, presahnuo i nesretno.
Vratio se s Placebom tri godine kasnije s mlakim, najslabijim u karijeri „Loud Like Love“. No vratio se. Vratio se i Placebo. Obišao svijet iznova. Onaj bend kojeg je Bowie osobno pikirao i vanzemaljskim moćima preko noći učinio relevantim u svoj neprimjerenoj distorzičnosti, provokativnosti, nazalnosti i toliko već klišejiziranaoj androginosti: Placebo je art čim to Bowie tako vidi. Ali i jest. Placebo u svojoj anksioznosti postuliranoj „Nancy Boyjem“ i „Teenage Angst“, koketiranjem sa zazornim i podzemnim, da ne kažem pretenciozno gotičkim, lascivnim i provkativnim britpopom učio ih je jedinstvenim trojcem Otoka.
Neapologetični bend promijenio je čovjeka za bubnjem triput ne bi li se danas po prvi puta predstavljao kao dvojac sa stalnim pratećim bendom kojeg znamo po teškim distorzijama, Molkovom nazalnom a opet visokom glasu i Stefanovom modulativnom basu.
Prošle godine ‘nirvanovski’ su nas počastili ‘iskopčanim’ albumom „MTV Unplugged“ za početak dvogodišnjeg slavlja dvije banke, a sad slijedi velika retrospektiva „A Place For Us To Dream“: glazbena kutija s objavljenim singlovima, obradama dijelom ovjekovječenim na bonus albumu „Covers“ davne 2003., radio i redux verzije. Velika je kolekcija najavljena malim EP-jem „Life’s What You Make It“, započeta istoimenim singlom “Talk Talka” iz 1986., u, dakako modernijoj i vrlo placebovskoj verziji s izraženijim gitarama i prigušenim kljavama što ponovno bendu osigurava obradu bolje od originala.
EP od šest postaja nije spektakularan dodatak diskografiji, ali je poslastica fanovima. Vjernim fanovima. Dvaput na njoj donose „Twenty Years“, najavna singlica prve im retrospektive uz ranih 2000-ih, u akustičnoj i koncertnoj verziji, „Autoluminescent“ – mračniju obradu Rowlanda S. Howardsa i „Song #6“(ostavljenu za kraj EP-ja). Tri obrade očekivano su teške gitarske lamentacije, s klasičnom atmosferom neizvjesnosti i zazora benda, no originalna i nova pjesma „Jesus’ Son“ donosi preokret: najavni singl mini-izdanja slatko je i prpošno slavlje pozitivnosti, asertiranja i prigrljavanja života.
Molko više nije toliko turoban, premda se u očima publike ne snalazi u ulozi veseljaka. „Jesus Son“ jedna je od onih za mase, za ekipu, za život… No njome Molko i Osdal pokazuju da prepoznaju trendove, ne tapkaju u mjestu iako su i dalje vjerni sebi, svojoj poetici i svojoj uvrnutosti. Fina uvertira u retrospektivu, ali i u nadolazeći nastup u studenom u Zagrebu, kojim iskazuju poštovanje prema hrvatskoj publici, publici koju poznaju i koja ne odustaje od njih ni nakon 20 godina i nebrojenih nastupa.
Ocjena: 6/10
(Elevator Lady Ltd, 2016.)