Mike Watt, nekadašnji basist velikih The Minutemen, fIREHOSE i nasljednik nesretnog Davea Alexandera u Iggyjevim Stoogesima, u srijedu je u polupraznoj Močvari još jednom dokazao da je vjerojatno najpristupačniji i najsimpatičniji strani glazbenik kojeg smo imali prilike gledati u našim krajevima.
Večer je otvorio ugodni razgovor s okupljenima koji je moderirao Sale Dragaš i iz Watta izvukao niz pomaknutih i nerijetko urnebesnih pogleda na glazbu nekad i sad, internet i izvođače u rasponu od Black Sabbatha do Boba Dylana. Takva atmosfera nastavila se do samog kraja i kulminirala Mikeovim potpisivanjem albuma i davanjem autograma tijekom kojeg je popričao s doslovno svakim tko mu je prišao pa se neupućenima stvarno moglo učiniti da prisustvuje nastupu nekog domaćeg sastava kojem su na svirku došli isključivo frendovi i rodbina.
Po završetku „ćakule“, na pozornicu se popela mlada njujorška četvorka Savak čiji je nastup bio i jedino što je u srijedu u klubu kraj Save vrijedilo preskočiti. Vizualno, riječ je o četvorici „geekova“ koje biste mirne duše mogli zamijeniti za neke odbjegle članove ekipe iz „Big Bang Theoryja“, dok u glazbenom smislu nisu pružili puno više od korektnog, no prilično neoriginalnog i instant zaboravljivog križanja post-punka u tradiciji revivalista tipa Interpol s college-rock i indie šablonama.
Watt i njegovi novi „fratelliji“ Stefano Pilia i Andrea Balfi zato su nam, bez ikakvog pretjerivanja, priredili koncert za pamćenje. U šezdesetak minuta svirke Il Sogno del Marinaio (u prijevodu mornarski san) su rušili ograde i gradili mostove između garažne sirovosti i prog rock virtuoznosti, naizmjenično nas podsjećali na Black Flag, King Crimson, Wire, Slint, Tortoise pa čak i eksperimentalnije predstavnike CBGB scene (Voidoids, Television, The Feelies). Repertoar se, kako je i najavljeno, bazirao na drugom, još uvijek aktualnom albumu „Canto Secondo“ čije su telepatske međuigre i potpuno slobodne improvizacije glazbenika na stageu otišle korak dalje te popravile čak i manje kvalitetne skladbe („Nanos’ Waltz“, „Zoom“ s debija „La Busta Gialla“).
Neprestane promjene tempa, kreni-stani dinamika i stalni prelasci iz hipnotičkih gitarskih solaža u ludilo free-jazza i natrag, uz neizbježna skretanja na teritorij post i math-rocka, doveli su do toga da je postalo teško, gotovo nemoguće predvidjeti što nas sve očekuje tijekom trajanja jedne jedine pjesme. Vokal u čitavoj priči predstavlja tek povremenu dekoraciju, iako u „Animal Farm Tango“ i „Mountain Top“ u sjećanje doziva i neobitničke poeme kakvima nas je nekoć davno znao oduševljavati neprežaljeni Mark Sandman iz Morphinea.
Sve u svemu, Watt je u ovom talijanskom tandemu konačno pronašao punopravne nasljednike pokojnog D. Boona, Georgea Hurleyja i Eda Crawforda, glazbenika s kojima je ispisao najvažnija poglavlja svoje karijere i uz čiju pomoć bi ih u budućnosti mogao čak i nadmašiti.