Duhovi Genea Vincenta, Elvisa Presleyja, Blue Moona i Kulušića u subotu su opsjedali Vintage Industrial Bar u kojem je zagrebačka petorka Greaseballs promovirala svoj, s nekoliko desetljeća zakašnjenja, nedavno objavljeni prvi album.
Premda se u publici tiskalo puno nekadašnjih klinaca s kokoticama, a set-listom dominirale pjesme napisane krajem osamdesetih, ova je vremešna rockabilly banda 90-ak minuta dugim nastupom jasno pokazala da ne misli igrati na kartu nostalgije, već i dalje spadaju među svirački najmoćnije sastave na sceni.
Uvod u koncert protekao je u hitovima iz mladih dana rock’n’rolla, poslije čega se na pozornicu popela predgrupa, riječki rockabilly tradicionalisti The River Sharks. Riječ je o trojici vrhunskih instrumentalista kojima je teško naći zamjerku kada izvode covere, ali njihovom autorskom materijalu nedostaje originalnosti, osobnog pečata kojim bi privukli i one koji slušaju glazbu nastalu i nakon 1960. godine.
Greaseballsi takvih problema nemaju pošto je Davor Viduka skladatelj u jednakoj mjeri inspiriran rockabillyjem i punkom, što ne dokazuju samo obrade Ramonesa („KKK“) i The Clasha (izvorno Sonny Curtisova „I Fought The Law“), nego i žešća, prljavija čitanja „Male Sue“ ili „Runawaya“. To ih dodatno približava velikim Stray Catsima čiju su „Rumble In Brighton“ pretvorili u jedan od vrhunaca večeri. Zahvaljujući „Starom vlaku“, „Večeras“ i „ABS“ Danila Šerbedžije skoro da ih možemo smatrati garage rock sastavom, u „Daj daj daj“ čuju se utjecaji britanske invazije šezdesetih, a čak i stvarno previše puta obrađivanu „16 tona“ uspjeli su malo osvježiti surf gitarama.
Iz svakog tona ili pokreta članova grupe dalo se naslutiti koliko guštaju u ponovnom okupljanju i činjenici da su konačno dočekali album o kojem su sanjali još kao tinejdžeri. Koncert je tako na trenutke izgledao poput velikog partyja ili sessiona za frendove, posebno kada se Vjeranu Plavčiću za mikrofonom pridružio Tomfa iz Kawasakija u „Baj Baj Baj“.
Osim spomenutih Blue Moon „survivora“, u Vintageu se okupio i zavidan broj mlađih koji su se na Eddieja Cochrana i Chucka Berryja navukli kada su rat i promjene glazbenih trendova već dokrajčili većinu predvodnika zagrebačkog rockabillyja, kao i „scenestera“ željnih da se na vlastite oči i uši uvjere ima li pokrića za silne mitove i legende nastale nekih davnih, nagužvanih i zadimljenih večeri u Kulušiću. Greaseballsi su im u subotu s lakoćom dokazali da ima, čak i 26 godina kasnije.