Jedno od najugodnijih kantautorskih iznenađenja ove godine jest debitantski solo album Riječanina Izeta Medoševića objavljen za Dallas Records.
Za one koji ne znaju, Izet Medošević nije ‘od jučer’ na sceni. Glazbeni zanat ispekao je u riječkim Avlijanerima i OŠ Sulud III, iza sebe ima i zbirku proznih pjesama „Genij usamljenog čovjeka“, a bije ga glas da je i punk filozof s pokrićem. Stoga je trenutni kantautorski izričaj logična stepenica za njega, a nipošto uskakanje u trendovski indie vlak na domaćoj sceni gdje mlađi autori kroz kantautorstvo žele debitirati.
Medošević tu dakako iskače u izričaju, ponajviše generacijski kao i u izboru tema. Za razliku od mlađih kolegica i kolega, njegov background nije u kantautorstvu, već u punk rocku što stvara zanimljivu i unikatnu formu jer oblikuje jasne, precizne i nadasve kratke stihove (nekad samo i kroz pojmovno nabrajanje pogađa srž s par riječi) što u, općenito aranžmanski osiromašenoj, kantautorskoj formi ne dopušta zamor materijala dotičnog albuma. No i u tom nedostatku instrumentarija (u par pjesama mu zasebno gostuju Ana Kučan-Jakšić, Tomislav Ćurković i Srđan Žagović) Medošević je dao mašti krila i majstorski provozao slušatelja kroz različita stilska razdoblja rocka, ali na njemu svojstven lo-fi način, skoro pa bi mu se mogao zalijepiti i epitet hrvatske inačice Johna Frusciantea koji je svoju snalažljivost u oskudnim uvjetima najbolje dočarao solo albumima.
Tako se iz „Ivana zadnji put pleše“ i „Sam“ može iščitati mantrički groove na tragu Boa Diddleya, „Mikročip“ kao da je minijatura iz osamdesetih, spoj akustike i ‘in your face’ smirenog vokala pjesmu „Hoollywood“ začinjava daškom Everlasta, a ima čak i nekih domaćih momenata, primjerice pjesma „Plavi kauč“ svojim početkom kao da navede vodu na mlin baladnog ugođaja Pipsa, ali aranžmanski obrat na refrenu nedvojbeno skida tu koprenu i prikazuje Medoševića u svjetlu iznimno vještog skladatelja (a taj efekt posrćućeg usporavanja ritma kroz decentno prebiranje tonova na gitari „Plavi kauč“ čini ujedno i predivno oblikovanom ljubavnom pjesmom, nadam se da bi to mogao biti idući singl).
U lirskom kontekstu, možda je najbolje napisati kako Medošević udiše i izdiše plućima Rijeku kao grad i to svim svojim bićem. Ne radi se tu o nekom jeftinom lokalpatriotskom podilaženju s njegove strane, jer ne štedi on svoj grad i njegove aktere u pjesmama. Često ga oslikava grubim, ali jezgrovitim potezima kao mjesto urušenih snova, postindustrijske depresije i ovisničke krize – mjesto gdje i legendarni supkulturni prostori iz prošlosti poput jednog Palacha odišu dosadom i ne događanjima, gdje ‘inventar’ od nekolicine stalnih aktera jasno dočarava (kulturnu) agoniju jednog grada. Stoga i Medoševićev odnos spram žena u pjesmama treba promatrati kroz sličnu prizmu, iako bi se vrlo lako već kroz uvodnu „Cura ispred Place-a“ mogao steći dojam njegova naglašena seksizma. No govor ulice i nesretne ljubavne sudbine jednostavno cijede gorčinu, i ovaj punk filozof ne može protiv sebe u smislu nekog uljepšavanja dojma. Taj uvodni redoslijed pjesama ujedno je jedina ozbiljnija zamjerka ovom albumu koji mi se već danima vrti na repeatu (u kombinaciji s još jednim recentnim izvrsnim domaćim kantautorskim uratkom o kojem će uskoro biti više riječi). Da je počeo s bilo kojom drugom pjesmom fluidnije bi se počeo upijati, jer kad upijanje jednom krene svaka pjesma na njemu postaje mala himna ovih naših prostora u kojima, kako Izet kaže, Hollywooda niotkuda.
„Granulo je sunce“ je primjer da se može i bez Hollywooda. Iskrenije je.
Ocjena: 9/10
(Dallas Records, 2016.)