Jedan od najneobičnijih i najosebujnijih umjetnika u sferi glazbe današnjice u sklopu svoje ‘Into The Labyrinth’ turneje, otključao je labirinte mnogih duša koje su u srijedu došle na koncertu u ljubljansko Kino Šiška.
Asaf Avidan nije glazbenik. On je medij iz kojeg glazba zrači na način da vam kao slušatelju u potpunosti mijenja kemijski sastav svake molekule u tijelu. Tada glazbu ne čujete kao glazbu, već ste tijelo uskomešanih kontrastnih emocija. Iz trenutka u trenutak ne znate je li se topite od zvučne ljepote kojoj sudjelujete ili bi zaplakali prije nego propadnete u grotlo pakla jer elegične stihove osjećate prejako da bi obrambeni mehanizmi uopće stigli djelovati na vrijeme. Kad da je na pozornici neko više i moćnije biće, kao oživotvorenje rimskog boga Janus čija pojavnost metamorfozira ujedno zadivljujućom i zastrašujućom brzinom da ne stiže biti kompletna dok oči vide tetoviranog mladića, a uši čuju jecaj djeteta u harmoničnom skladu u kakvom djeca nikad ne jecaju. Kao što je i ta emocija koja izlazi iz izraleskog umjetnika poput stare duše zarobljene u tijelo sjetnog mladića najčudnijeg piskutavog glasa koji jedan mladić može imati.
Ne postoje granice između prošlosti i sadašnjosti, ne postoje glazbena razdoblja na koncertu Asafa Avidana, sve to je najneobičniji stilski sklop koji funkcionira kao glazba u svojoj univerzalnosti, valjda od kad su ljudi shvatili koliko im je urođena, i koliko se uopće ta univezalnost može opisati ili objasniti, u nemoći dešifriranje glazbe kao svojevrsne onostranosti. Asaf Avidan je ne objašnjava, on je dočarava i materijalizira, rješava je se poput bremena, dijeli je i prenosi skoro pa nemilosrdno na isti način kako njega opsjeda i grize iznutra, ne birajući sredstava tj. instrumente kojima će se pomoći u ostvarenju tog cilja.
U srijedu je u ljubljanskom Kinu Šiška pred petstotinjak okupljenih izašao sam. Okružen gitarama i elekronskom opremom, kako je vrijeme odmicalo, sve više je dokazivao kako mu prateći bend ne treba. Ne sjećam se da sam ikoga ikada vidio toliko superiornog i samodostatnog na pozornici. Akustični solo nastupi nikad se produkcijski ne mogu usporediti s onima kad je više glazbenika na pozornici, ali Asaf Avidan je iznimka.
Krenuo je on intimno, hermetično i ahustično na početku, ali kad se kasnije razigrao s drum padovima, loopovima, sekvencerima, harmonizerima, pitchshifterima i tko zna čime sve ne, njegove zvučne kreacije stvarane u realnom vremenu u određenim trenucima su nosile snagu malih orkestara, kao što ni nema tog DJ-a koji bi mu u tom trenutku uopće kreativno mogao parirati. Nije to bilo razmetanje. Nosio nas je sve smisleno, čulno i taktilno, kao da je pratio nevidljivu i hirovitu muzu koja mu vrckavo želi izmaći. A opet, svaki put joj je bio na tragu.
Koliko glazbeno, toliko je i u obraćanjima prisutnima, koji su ga, usput kazano, svaki put ispraćali sve gromoglasnijim i dužim aplauzima, aktualizirao posebnost samog momenta zajedničkog proživljavanja, tj. kako je to pokušavao formulirati kao malu intimnu revoluciju, osobno putovanje svake pojedine duše u dvorani u svoju nutrinu u pokušaju shvaćanja kompleksnosti i istovremene ljepote i ugroze svijeta u kojem živimo. Progovorio je o religijama i rasama, o niskim strastima vođenim porivima onih koji ne žele uroniti u kompleksnost već na izborima izabiru one koji drugima i drugačijima prijete izgonima i neprijateljstvima, osvrnuo se na „kulturološka silovanja“ i svu nasilnu neprirodnost raznih talent i reality showova…
Njegov koncert u Šiški imao je snažno izraženu tu dimenziju humanosti, ali humanosti o kojoj razmišljate nakon što duboko udahnete i rezimirate neke stvari. „Nisam ja bitan. Ja sam samo još jedan kao vi“, govorio je iako je sa svakom novom pjesmom otvarao jedna novi univerzum. Svoje slabosti je zapakiravao u angegdote, obzirom da nije lišen ljudske radoznalosti po pitanju guglanja vlastitog imena, te kako ga se najviše dojmila usporedba s glasanjem ranjene mačke, kako je jedan francuski novinar opisao njegovo pjevanje. No ta ‘ranjena mačka’ je te večeri svima otvarala rane već s uvodnom „Is This It“ preko „Fair Haired Traveller“ da bi ubrzo „potrošio“ i svoj najveći debitantski hit „Reckoning Song (One Day)“, pokazavši kako je ispod njegove razine bilo kakva igra ostavljanja hitova za kraj.
Koncert je bio intrinzično putovanje, a pjesme samo krajobrazi koji su ga pojačavali. Kako se putovalo kroz vrijeme, tako se stilovima putovalo i kroz mjesta – od Bliskog istoka do Memphisa, od Sahare od Jamajke, s tim da se na Jamajci posebno zadržao objasnivši da je tamo proveo djetinjstvo i proživio najvažniju inicijaciju u glazbu obzirom da je na tjednim školskim okupljanjima nastavnika i djece (tzv. Asembling) stalno pjevao pjesme Boba Marleya čije je značenje riječi saznao tek po odrastanju.
Koncert koji je u minutu započeo u zakazanih 20:30 sati, okončan je sat i pol kasnije, ali je bis bio neizostavan. Nitko se u dvorani te večeri nije mogao zasititi divote koja je zračila s pozornice. Onaj osjećaj svjedočenja važnosti događaja, njegovoj uzvišenosti, gledanju i slušanju istinskog talenta ovog vremena čiju je svu bol i ljepotu svevišnji u svojoj igri sažeo u glasnicama čovjeka koji zvuči poput ranjene mačke.
Oproštaj je bio akustični, kakav je bio i početak; nakon nove pjesme koju je Avidan predstavio kao „Old Soul Song“ zatvorio je koncert s „The Labyrinth Song“ koja u sebi toliko toga duguje pokojnom bardu Leonardu Cohenu. Hommage se osjećao u zraku, a ‘ranjena mačka’ još jednom nam je rasparala utrobu puštajući nas takve da se svak vrati svom labirintu stvarnosti, iako se nakon svega osjećate izliječenim, na trenutak.
Postoje koncerti koji su više od koncerata. Svjedočanstva vremena. Jest da boljeg prostora od Kina Šiške po pitanju zvuka i ambijenta u ovom dijelu Europe nema, ali šteta da se nitko nije sjetio Asafa Avidana pozvati stotinjak kilometara južnije gdje su itekako potrebna ovakva glazbena i duhovna pročišćenja.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
