Jedanaesti (neslužbeno trinaesti) album amsterdamsko-zagrebačkih Gone Bald nije samo još jedan izniman dodatak beskompromisnoj diskografiji Ivice Košavića aka Razorblade Jr.-a, već i dobra polazišna točka za upoznavanje ovog osebujnog benda. Na njemu ćete, naime, povremeno nabasati na neukrotive noiserske detonacije s ranih izdanja ‘Jesus Is Coming Soon’ i ‘Fairy-Tale Addict’, ali i na svu onu kompleksnost i nepredvidivost aranžmana koji su obilježili njihov zvuk posljednjih godina.
Za neupućene, povijest Gone Balda vraća nas u 1994. godinu kada se oproštajna proba trojice članova grupe Achtung Dichtung pretvorila u rađanje novog sastava koji se ubrzo preselio u Amsterdam, grad u kojem se dotad nastanio solidan broj pripadnika ratom razrušene alternativne i umjetničke scene bivše Juge. Uz pomoć, između ostalih, Ante Čikare i Zlaje Hadžića uspjeli su skrenuti pozornost na sebe divljim, brutalno žestokim koncertima, čak i kada su se poslije njih na binu penjali jedni Jesus Lizard ili Sebadoh.
Nažalost, ostatak benda poslije nekog se vremena odlučio vratiti u Hrvatsku i tako ispisao prvo poglavlje „kletve“ bačene na Gone Bald, kletve koja se manifestirala (pre)čestim promjenama postave, nerijetko upravo u trenutku kada su se nalazili u naponu snage. Povijest se ponavlja pa je tako po završetku snimanja „The Expiration Datea“ Razorbladea napustio bubnjar Radovan Lučić (Professor Lutz), što je, uzmemo li u obzir sviračku kemiju i pjesme koje su zajedno napravili, stvarno velika šteta.
Album otvara „We Had Wings“, petominutni vrtlog riffova u kojem se kovitlaju utjecaji američkog alter rocka osamdesetih i devedesetih, ekstremnijih izdanaka grungea, kao i noisea, math-rocka i art-punk eksperimenata kultnih Mission Of Burma. „La Vita è Pericolosa Per La Vita“ svemu navedenom dodaje i malo mračnog post-punka na tragu Killing Jokea prije nego eksplodira u glazbenom kaosu i dehumaniziranim Košavićevim urlicima.
U „Svaki dan je dobitak“, posvećenoj Draganu Pajiću-Paji, saksofon Damira Price Kafke zvuk Gone Balda približava Orkestru za ubrzanu evoluciju, aktualnom nasljedniku Pajinog Cul-de-Saca, dok je „The Curse Removal Song“, druga instrumentalna skladba albuma, svojom kvalitetom mogla upasti i na neko od izdanja velikih Fugazi.
Kao i obično, pjesme Gone Balda nisu nešto što će vam onako usputno svirati u pozadini, već će iznenadnim promjenama tempa i melodija slušatelja doslovno zarobiti i natjerati ga da uzaludno pokušava odgonetnuti i predvidjeti kojim bi putem određena skladba uopće mogla krenuti, kamoli završiti. To je najočitije u odjavnoj „Buzzing In My Head“, izvorno objavljenoj na debiju „Jesus Is Coming Soon“ i pretvorenoj u pravi noiserski „tour de force“. Nova verzija tako starta višeminutnim feedbackom, nakon čega postaje nekakav čudni i uznemirujući „bastard“ Black Sabbatha i Nirvane te kulminira sampleom prastarog šlagera Vere Lynn „We’ll Meet Again“.
Pohvale je zaslužila i produkcija Mihaela Belea, kao i cover koji potpisuje Igor Hofbauer, pa se u konačnici čini da je Djed Mraz („Expiration Date“ je objavljen na božićno jutro) ovoga puta posebno odlučio nagraditi ljubitelje zahtjevnijeg, neortodoksnog rocka.
Ocjena: 9/10
(Samizdat/Bandcamp, 2016.)