Tvornica je još jednom bila nedovoljno velika za sve ljubitelje glazbe koje je program privukao u Šubićevu. Ovaj put za to je bila kriva Macy Gray, pop/soul zvijezda sjajnog glasa i moćne energije koja nas je posjetila u sklopu turneje što prati njezin aktualni album “Stripped”. Nažalost, svoju reputaciju sinoć nije opravdala.
Večer je otvorila Sara Renar, koja trenutno jaše val lovorika kojima je obasuta njezina prošlogodišnja ploča “Tišina”, nominirana i za Porin za album godine na dodjeli koja će se održati sljedeći tjedan, a kojom se pozicionirala kao prvo ime ženske kantautorske scene u nas. U pratnji svog vjernog klavijaturista Zdeslava Klarića, Sara je koncert otvorila ritualnim lupanjem u mikrofon i pjesmom “U velikom stilu”, nakon čega je zaredala uspješnice s novoga albuma “Dani bez sjena”, “Gdje povlačiš crtu” i “Čuvaj svoje pjesme”. Nakon kakofoničnog finala potonje, duhove je smirila lijepom izvedbom “Djece”, a relativno kratki nastup okončala neizbježnom obradom “Ona se budi” Šarla Akrobate.
Macy Gray lani je objavila jedinstven album u svojoj karijeri. Već samim nazivom, “Stripped”, najavljuje kako je riječ o pjesmama u ogoljenim džezerskim aranžmanima koji u prvi plan stavljaju njezine sjajne vokalne sposobnosti i emocionalnu izvedbu. Na tom albumu, snimljenom u dva dana u jednoj trošnoj crkvi u Brooklynu, novi su tretman dobili neki njezini stari hitovi (“I Try”, “She Ain’t Right For You”), neke nove pjesme, a pozornost pogotovo privlače i obrade klasika kao što su “Nothing Else Matters” Metallice i “Redemption Song” Boba Marleyja.
Može se reći da je šteta što sinoć propuštena prilika da vidimo Macy u takvom izdanju, onom senzibilne jazz pjevačice, u drugačijem i neočekivanom ambijentu, ali mora se isto tako i priznati da takav koncert vjerojatno ne bi odgovarao prostoru dupkom pune Tvornice, već više koncertnoj dvorani ili jazz klubu, ako već ne kakvoj crkvi nalik onoj u kojoj je album i snimljen. Umjesto toga dobili smo klimav nastup koji se više naslanjao na forte Macy Gray, a to je ipak iznad svega soul.
U pratećem bendu najviše je iskakao izostanak gitare zbog kojeg je glavna riječ prepuštena basistu koji inače, pretpostavljam, postojano održava rasplesanost publike cijelu večer. Osobno, mislio sam da je problem u tome što me sudbina zatekla u fizički lošoj poziciji za slušanje koncerta, onome što se stručno naziva stage left, a označava prostor gdje se iz malog pogona ulazi u veliki, a gdje se Macyn vokal čuo preslabo u odnosu na brujanje rečenoga basa i kicka, a velika je gužva po svojoj prirodi onemogućavala slobodno strujanje prostorom u lovu na kakvu bolju poziciju za doživljaj zvuka. No ipak, problem nije bio u tome.
Stvari na pozornici odvijale su se neartikulirano, činilo se kako Macy možda i nije u najboljoj formi, psihofizički i vokalno. Zadnji sam koji će izvođačima zamjerati intoksiciranost, ali s dosta strana stizale su pritužbe kako pjevačica nije u stanju profesionalno i koherentno odraditi koncert. Ali i ovako je večer ponudila zanimljive trenutke. Među takvima sasvim je sigurno neočekivani, premda prerano ispucan adut u vidu ‘singalong’ izvedbe Radioheadove “Creep” s kojom je Macy u ranoj fazi pokušala uspostaviti prijateljstvo sa zagrebačkom publikom. No, kako su stvari odmicale, postajalo je sve jasnije da je cijeli nastup improvizacija oko neuspjelih pokušaja zvijezde da izvede nešto smisleno.
Sinoć je i deveti mart u Tvornici bio dan žena. Trebao je to biti dan snažnih, samosvjesnih umjetnica koje pokazuju da barem u glazbenoj izvrsnosti nitko ne smije dovoditi u pitanje ravnopravnost spolova. No, nažalost, jedna od njih nije bila u najboljoj formi da tu snagu i prezentira.