Jučer je u Zagrebu nastupao trenutno najfriškiji, ovogodišnji dvostruki Grammyjevac. Po svoj prilici moglo se očekivati da će kino Studentskog centra biti krcato, međutim…
Uistinu je razočaravajuće da John Scofield, glazbena legenda i čak dvostruki ovogodišnji Grammyjevac (ako treba uzeti u obzir i recentni trenutak, a ne samo neki davne zasluge koje omogućuju život na lovorikama), ne rasproda prostor jednog kina Studentskog centra u Zagrebu. Frustrirajuće je to, posebno kad se uzme u obzir da je tjedan dana prije jedan Tommy Emmanuel isti prostor i prepunio. Mislim, gdje su sinoć bili svi ti ljubitelji gitarskog zvuka i tehnike prstije?
Jest da je definitivno više od pola kapaciteta dvorane bilo popunjeno, ali nažalost nije bilo više interesa od toga za live izvedbu albuma „Country For Old Men“ koji je ove godine dobio Grammyja za najbolji instrumentalni album, kao što je i skladba s njega „I’m So Lonesome I Could Cry“ također dobila Zlatni gramofon za, ni manje, ni više, gitarski solo. Kao što je to sinoć bio Scofieldov jedini nastup u regiji, općenito gledano u ovom trenutku. U Zagreb je doputovao iz njemačkog Kassela, i nakon nastupa se opet zaputio u Njemačku, u Munchen. No eto, to su možda posljedice toga što ovaj grad nema više ne samo jazz festival, već ni profilirani jazz klub, kako je u uvodnoj riječi primijetio i Ante Gelo iz organizacijskog tima Zagreb Guitar Festivala, inače zanimljivo osmišljenog i svakako edukativnog festivala na kojem se mogu vidjeti između ostalog i dosezi mladih talenata u usponu.
Jedan od njih svakako je i Frano Živković, dječak iz Rijeke čiji nastupi svakako zrače posebnošću. Frano je prošli tjedan bio gost svom prvom idolu Tommyju Emmanuelu, a jučer je bio predizvođač svom drugom gitarističkom idolu, jednako uspješno i s jednakom količinom simpatija i toplih aplauza iz publike ispraćen, kao što ga je i veliki John Scofield promatrao iz desnog ugla pozornice prije nego li je izašao s kvartetom i u potpunosti se predao izvedbi albuma „Country For Old Men“.
Sam „Country For Old Men“ pak kao da provocira dva slušateljska tabora, i jazz i country tabor. Jer koliko je jazza ugrađeno u izvedbe starih i tradicionalnih country pjesama i napjeva, toliko je je Scofield naklonjen istima posebice kad je riječ o ritmu, gdje se većina stvari odvija u dvočetvrtinskom zibanju, umjesto u shuffle ritmu začinjenom improvizacijama. Hommage starim, i među njima i nekim zaboravljenim autorima, Scofield je iznio na način da je želio zadržati ambijent originala nauštrb jazza. A naravno, mogao je cijelu stvar tonirati jazzom do neprepoznatljivosti. Zvuk njegove električne gitare (koji je identičan bio na koncertu kao i na albumu) bio je još jedna posebnost. Od svih zvukova električnih gitara od sada, takav se nije do sada mogao čuti, a opet u njemu kao da je sabijena emocija i zvuk country gitara koji se mogao desetljećima čuti na radijskim postajama američkog juga i srednjeg zapada. Na momente kao da su Scofieldova sola bila odsvirana unazad, kao da vraćaju vrijeme unatrag, kao da su sjećanja koja iskoče poput pop-upova pred očima i mislima, posebice „Bartender’s Blues“ koju je u originalu napisao James Taylor – odzvanjala je tako iskonski u tom našem ‘iskonskom’ prostoru kina Studentskog centra koji već desetljećima naočigled stari ostavljajući nas u nedoumici je li time dobiva na vrijednosti ili samo jednostavno propada poput odavno neudobnih stolaca u njemu.
Scofield je s kvartetom koncert otvorio s „Mr. Fool“, nizale su se „I’m So Lonesome I Could Cry“, „Wildwood Flower“, „Faded Love“, „Red River Walley“… dok je posebno upečatljiva bila gotovo desetminutna izvedba „Wayfaring Stranger“ na bisu koja je donijela ujedno i sola svih instrumentalista. Scofieldova glazbena „Zemlja za starce“ donijela je jaki nostalgični zapuh u nešto manje od sat i pol trajanja koncerta, izvrtio nam je stari izblijedjeli film u restauriranom ruhu, a sad, je li nas postarao ili pomladio time? Možda je nabolje reći, da nas je učinio na tren zadovoljnima dok smo napuštali tu nikad restauriranu dvoranu kina Studentskog centra, u ovoj našoj zemlji za (siromašne) starce koja je i njima sve manje sklona.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
