Sticajem okolnosti, zagrebačka grupa Antenat nikad nije tako uspješno privlačila medijsku pažnju, koliko je uspješno privlačila publiku svojom glazbom i iskrenim stavom. Upravo stoga, i danas, nakon proslave 20. rođendana u velikom pogonu Tvornice kulture ovaj bend je i dalje jedna od najskrivenijih tajni ove scene. Nikakva reportažna kola nisu sinoć bila parkirana ispred Tvornice da snimaju ili prenose koncert, a definitivno su trebala biti. Trebalo je to zabilježiti.
Večer je otvorio Kazan, domaći sastav multietničkih glazbenih svjetonazora i maštovitih aranžmanskih rješenja u glazbi i pjesmama Balkanskog poluotoka, koja se dotiču i jazz manirizama, ali ne na način kako se to može čuti kod primjerice Amire Medunjanin ili Damira Imamovića. Nekako baš bend po mjeri Antenata i frontmena Nenada Kovačića koji je u dobroj mjeri bio zaslušan i za svojevremenu afirmaciju Afiona, nekadašnjeg sastava sličnog usmjerenja poput Kazana. Tako da je i odabir predgrupe svakako igrao određenu hommage ulogu u slavljeničkom događaju u Velikom pogonu Tvornice kulture.
Najveći problem kod nastupa Kazana bio je loše ozvučen bend, posebice solo akustična gitara koja u prvoj polovici nastupa gotovo da nije ni bila prisutna u razglasu, a pokazalo se da je itekako bitna, kao i vatreni violinski pasaži kojima su protkane pjesme ovog sastava No i pored osiromašenog zvuka, Kazan su dobili lijepe ovacije od publike koja je polako punila dvoranu tijekom njihova boravka na bini.
Atribute slavljeničkog koncerta Antenat je imao samo u vidu izmjene gostujućih glazbenika iz drugih bendova i starijih postava, ali po energiji kojom je prvenstveno zračio Kovačić bio je to pravi buntovni akt uzavrelog ritma i ubitačno precizne svirke. Zvuk je u središnjem dijelu dvorane bio fantastičan, Antenat vrhunski uvježban, a publika euforično spremna na sve.
Bend je od početka nagazio sa starijim angažiranim pjesmama i ritmom na nož. Kovačić je na pjesmi „Mi i oni“ izrazio razočarenje i s „nama“ i s „njima“, ali nije išao dalje od toga, vrlo vjerojatno da ne pokvari slavljeničko raspoloženje, no i kad je procijedio tu izjavu kroz zube bilo je prilično jasno da možda i nema potrebe za nekim dužom verbalnom kritikom ovog društva i ovog vremena kojeg će obilježiti „uplašeni naši“ i „poludjeli oni“.
Antenat je izvrsno kanalizirao taj gnjev u omamljujući i srčani koncert koji nije imao nikakve zadrške, dapače, više jasan statement o tome koliko je to moćan bend uživo i da to namjerava i ostati. A okupljeni sinoć u Tvornici zdušno su uživali i u „Slonu“, najstarijoj pjesmi grupe, kako je naveo Kovačić, i u najmlađoj „Danas ima sutra“ objavljenoj u izvedbi nove postave (puhači Mak Murtić, Danijel Hršak i Karlo Slavikovski i klavijaturist Frederic Lanz), prije dva tjedna koje su izvedene jedna za drugom tijekom maratonskog koncertno happeninga na kojem je izmjena energije između benda i publike savršeno funkcionirala.
Cijela jedna generacija urbanog undergrounda bila je okupljena na tom koncertu… nekako me obuzela misao da smo kojim slučajem više školovana, a manje primitivna sredina, Antenat bi uživao široku slavu i status kakav danas ima primjerice jedan S.A.R.S. (koji je čini se najdalja točka dub/reggae na koju može reagirati masa okupljena u prostoru veličine Doma sportova, a S.A.R.S.-u je taj dub/reggae samo začin s početka karijere). No tako je, kako je. Antenat je ipak velik bend po do sada učinjenom u karijeri uglavnom nepraćenoj od strane mainstream medija, izvrsnosti live nastupa i dakako sposobnosti da u Velikom pogonu Tvornice (uz minimalno ograđivanje tribina) okupi 700-800 posjetitelja među kojima nema nezadovoljnih, jer se taj bend nikad nije ‘prodao’ i nekim svojim nesmotrenim korakom naštetio nekom periodu svog rada, a priznat ćete, takvih uistinu nema puno.
I što je najvažnije, sinoćnji nastup, slavljeničkog prerogativa, ipak je bio nešto što je većinu vremena mamilo čvrsto stisnutu i visoko podignutu šaku u zrak.