Album ‘Barren Land’ donosi beskompromisnu priču jednako tako beskompromisne splitske kantautorice.
Akustična gitara u rukama splitske kantautorice Billie Joan, tj. Ivane Pezo uvijek mi je zvučala istrzano, isprekidano i grubo odsvirano na njenih nekoliko zagrebačkih nastupa na kojima sam je gledao. Osjećaj kao da je skladala pjesme na električnoj, a u nedostatku opreme iste izvodila na akustičnoj. A uz njen gard i grleni vapaj sve to je imalo više nekog punk rock šarma, nego kantautorskog izričaja na kakav se uho već bilo naviklo slušajući ostale njene hrvatske kolegice.
U prezentaciji svog rada na YouTubeu također je ispoljavala taj svoj pankerski no budget stav – izlazila u prirodu i tamo ad hoc snimala pjesme gdje god se zatekla, ne obazirući se na zaglušujuću buku koju su dizali cvrčci u okolini ili pak šum mora kraj obale. Za čuti je u studijskoj varijanti trebalo je pričekati njen nastupni solo album „Barren Land“ koji će biti objavljen preksutra na koncertnom predstavljanju u Vinylu.
Album pak donosi sličan ugođaj; isto istrzano, isprekidano i grubo kvintakordno sviranje akustične gitare nimalo uljepšano ili ublaženo prisustvom nekih drugih instrumenta (ako se ne računa pjesma „Almost 30“ u kojoj klavir opskurno naglašava taktove). Produkcije u pravom smislu gotovo i da nema. No takva su i vremena; istrzana i gruba. Ne ostavljaju nam previše prostora za estetiku koliko za anti-estetiku. Billie Joan upravo igra na tu kartu. U biti, bolje je reći da to osjeća, jer u njoj kao kantautorici kao da nema ni trunke promišljenosti. Emocije idu van sirove i neobrađene.
Billie Joan je protestna kantautorica. Jasno je to već na samom početku albuma. U „Preety City“ (krivo napisana riječ ‘pretty’ kao da u sebi nosi još veću porugu sredini) obračunava se sa svojim gradom , njegovom uskogrudošću i primitivizmom. No to je samo početak, jer naslovna „Barren Land“ ide zemljopisno šire, „Fear“ nostradamusovski najavljuje kako će vrag doći po svoje, a crta se podvlači na kraju s „My dear Reverent“ u kojoj Billie Joan vlastitim stih-dekretom ukida smisao ‘božjeg izaslanika’ kao posrednika između ljudi i svevišnjeg. Upravo je zanimljivo to kako ona u isti kovit stapa surovi egzistencijalizam i vjerske elemente. Da kojim slučajem pjeva na hrvatskom, ti stihovi bi za mnoge bili nepoćudno štivo.
Čak i kad se ne dotiče tih tema u pjesmama poput „Lady Is A Tramp“, „Almost 30“ ili „Missunderstood“ osjeća se beznađe i besciljnost kao i snažni naboj bunta prema društvenim normama i formama. Nema samosažaljevanja, samo udar realnosti i čvrsto mladenačko srce koje mora izdržati, svjesno da nije u podneblju gdje mladost može očekivati ikakvu šansu.
Album „Barren Land“ općenito gledano ne ulazi lako u uho, isprva kao da ni sama Billie Joan ne mari previše hoće li je itko slušati, no postepeno se upravo zbog svoje iskrenosti i beskompromisnosti postepeno uvlači u uho, a time i pod kožu uz shvaćanje i prihvaćanje Billie Joan kao kantautorice originalnog izričaja, a nipošto djevojke koja je uzela gitaru u ruke jer je negdje čula da je to trenutno popularno. Možda jest kantautorica koja je među posljednjima došla na scenu, ali ima što za reći.
Ocjena: 8/10
(Juda Records, 2017.)