Nakon prošlogodišnjeg nastupa u maloj dvorani Vatroslava Lisinskog svakako se moglo očekivati kako će koncertna promocija novog studijskog albuma ‘Haze’ Irene Žilić u subotu završiti u Velikom pogonu Tvornice kulture. Veliki pogon bio je za tu priliku dakako pregrađen, ali svakako je bio dostojan prostor i za glazbenike kao i za publiku, jer ipak je nastupala krema naše mlade kantautorske scene.
Krenut ću redom od talentiranog zagorskog glazbenika Nikole Vranića aka JR Augusta kojem je pripala čast otvorenja koncertne večeri. Bez imalo pretjerivanja JR August se pokazao u dosad najboljem izdanju. Navikli smo ga gledati uglavnom solo za klavirom ili klavijaturama, ponekad pojačan s dva prateća vokala, nekoliko drugih instrumenata, pa čak is bendom, no za ovu priliku džoker u rukavu bio mali mješoviti zbor koji se pokazao nevjerojatno dobrim katalizatorom za njegove stihove i glazbu općenito, kao što je i on u osobnom imidžu samo s detaljom tamnih sunčanih naočala dobio auru kakvu bi na prvu loptu mogli pripisati jednom Stevieju Wonderu ili Dr. Johnu.
Zbor je bio vokalno skladno pripijen uz kantautora, a otpjevane dionice osmišljene s puno pažnje i duha, kao da je u jednoj točki europsko nasljeđe korala susrelo američki gospel i sve se ispreplelo u novu glazbeno duhovnu cjelinu 21. stoljeća u kojoj se više propituje nego povinjuje (duhovnoj) tradiciji. Iz tog razloga je i u konceptualnom smislu nastup JR Augusta bio nešto novo i nesvakidašnje. Najdojmljiviji dio bila je izvedba pjesme „Lead The Way“ koja na recentnom EP-iju „33“ premašuje sedam minuta, a ‘tematski’ se ‘zakotrljala’ nakon „Black Limousine“ s prethodnog „Tea Party With Mr. Death“. Koliko je to bilo dobro možda je najbolje suditi po tome što je JR August postigao nemoguće kad je predizvođač u pitanju, a to je da se nije mogao čuti žamor iz publike tijekom izvedbe.
Jedini nepravedan moment cijele priče jest što je njegov koncert bio daleko tiši od onog Irene Žilić. Možda će netko reći da je karakter njegova nastupa općenito tiši, ali nepobitno je da je jednim potezom na potenciometru mogao bili glasniji i on i zbor. Bila je to jedinstvena (ali propuštena) prilika da Tvornica ‘zaječi’ poput neke katedrale. Iskreno, nakon izvedbe „Lead The Way“ posumnjao sam da će Irena Žilić biti u stanju izvođački preokrenuti stvar u svoju korist. No prevario sam se na vlastitu radost.
Osim što je ovaj koncert u Tvornici bio još jedna prilika uživo se uvjeriti da je Žilić nevjerojatan talent i da joj se ne može dogoditi da promaši iti jedan ton ili pak intonaciju (da se ne govori o tome da ima izuzetno zahtjevne vokalne dionice u pjesmama, možda je najsvježiji primjer singl „X“ u kojem je vokal gotovo odvojen od pratnje poput zasebnog instrumenta), ugodno iznenađenje bio je i njen četveročlani bend kojem kao da je jedan T Bone Burnett slagao zvučnu sliku po posljednjoj americana modi – suptilna pratnja s jednakim naglaskom na ambijentalnost zvuka kao i groove (čisto da se ne izgubi iz vida da je to bend) unutar kojeg je Žilić definitivno uspješno oživotvorila svoju ulogu sviranja na električnoj gitari, čak i efektnije nego kad se hvatala akustične.
Sve je krenulo ‘iz skice’ tj. pjesama„From Scratch“ i „Into The Wind“ s novog albuma „Haze“, a jednako uspješno su bile za bend prearanžirane i „More Than A Lot“, „Days Of Innocence“ i „Whatever Feels Right“, pjesme s prvog albuma „Travelling“, neke od njih ujedno i s nastupnog EP-ija „Days Of Innocence“. Nakon toga je „Little Daggers“ označila povratak na recentni „Haze“. Nizale su se „Afterglow“ i „Omega“ da bi pozitivnu tenziju u publici na kraju službenog dijela podigle „X“ i „The Moon“, tj. dva posljednja singla koja je Irena izbacila.
No euforična atmosfera te večeri bila je nešto na što Irena Žilić očigledno nije bila spremna. Što je oduševljenje bilo veće, to je ona sve više zamuckivala u pauzama između pjesama i na tih nekoliko šturih „hvala“ što je izgovorila. Dakle s jedne strane iznimno profesionalno talentirana u izvedbi, a potom potpuno nespremna na euforične reakcije publike nakon što te pjesme ‘učine što su i trebale učiniti’. S te strane gledano, showmanship je nešto na čemu će Irena trebati ozbiljnije poraditi. Popularnost ju je sustigla prije tesanja koncertne prakse. Užitak bivstva na pozornici je nešto što treba pokazati, upravo iz pristojnosti prema oduševljenoj publici.
Taj problem je pokazao i bis. Kad je izašla i odsvirala „Taste“, pjesmu za koju je rekla kako je i dalje voli izvoditi, iako iz nekog razloga nije završila na albumu „Haze“, došao je trenutak za njen najjači adut, a to je pjesma „Scars“. „Scars“ je drmnula u epicentar i kulminacija nastupa mogla je bez problema biti ad hoc i produžena, kao što je nakon nje mogla biti izvučena još neka pjesma ‘iz rukava’ za ‘poravnati’ ugodu, još jednom predstaviti bend, i tome slično, i oprostiti se u velikom stilu. A ispalo je da je sav taj silni adrenalin koji je suknuo iz publike na „Scars“ na kraju prilično paralizirao Irenu koja skoro pa ostala bez riječi. To je jedini detalj koji sprječava da se o iznimno kvalitetnoj koncertnoj večeri bez zadrške može pričati u superlativima.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
