Nakon posljednjeg zagrebačkog koncerta, koji su Damir Imamović i njegovog Sevdah Takht održali 2015. godine u Tvornici kulture, u petak sam se prema pogonu Jedinstvo uputila s gotovo nepodnošljivim isčekivanjem da njihov posljednji album ‘Dvojka’, koji je producirao veliki Chris Eckman za svoju izdavačku kuću Glitterbeat Records, a svjetski su ga glazbeni kritičati popratili iznimno snažnim i gotovo senzacionalnim reakcijama, osjetim uživo.
Preslušavajući album iznova i iznova, svaki sam put imala osjećaj da prisustvujem nečemu vrlo dragocjenom, trenutku rađanja nekog novog, s ničim do sada usporedivog sevdaha.
Točno u 21:30, na pozornicu zagrebačkog pogona Jedinstvo izašao je Damir Imamović , sa svojim tamburom. Gotovo svečanom tišinom, u kojoj se moglo osjetiti iščekivanje publike, razlio se zvuk tog čudesnog instrumenta. Tambur je rezultat Damirove inicijative, proizašle iz njegove želje da ima fuziju gitare i saza te je tijekom večeri upravo tako i zvučao, različito, ponekad se činilo da čujemo zvuke gitare, a ponekada je to bio potpuno drugačiji zvuk, zvuk saza. Bilo je jasno, te večeri nam je Damir Imamović uistinu pripremio nešto potpuno novo. Nakon tog, svojevrsno intimnog intra, Damiru Imamoviću se na pozornici pridružio i njegov Sevdah Takht.
Predstavljanje „Dvojke“ započelo je, ne jednom od autorskih pjesama Damira Imamovića kako su neki možda očekivali, već starom pjesmom iz Erlangenskog rukopisa pronađenog u 18. stoljeću, u jeku 1. svjetskog rata, u ladici knjižnice njemačkog sveučilišta u Erlangenu, a čiju ogromnu važnost Damir opisuje u svojoj autorskoj knjizi „Sevdah“. Ta stara „izubijana pjesma iz 18. stoljeća“, kako ju je Damir najavio, „Tambur bije Čelebija Mujo“, u izvedbi Sevdah Takhta jasno pokazuje da sevdah nema okvira, da „izubijana stara sevdalinka“ u trenutku može postati aktualan tekst koji progovara o suvremenim pobunama, a tambur instrument koji se itekako uklapa u današnje doba. Postaje sasvim jasno – za sevdah je bitno tko ga pjeva.
Kao da nas nije želio držati dugo u iščekivanju, već nam je u sljedećoj pjesmi s posljednjeg albuma, „Uz brdo je mene bole none“, Damir dao priliku da „upoznamo“ novu članicu Sevdah Takhta, Ivanu Đurić, čudesnu, samozatajnu violinisticu, koja je Sevdah Taktu dala poseba otisak. Dok nas u pojedinim trenucima njezina violina drži pričvršćene za zvuke tradicionalnog sevdaha, odjednom, sasvim neočekivano, snažnim, treperavim drhtanjem žica, Ivana nam pokazuje da tradicionalan sevdah nije sve što ona ima za nas. Uslijedila je Damirova autorska pjesma, drugi singl s albuma „Dvojka“. „Lijepa Zejno“ nagovještaj je slobode Damirove interpretacije sevdaha. Dok se temelji na tradicijskom nasljeđu sevdaha, ova elegična pjesma pomiče perspektivu i pogled na jednu od glavnih tema kojima se sevdah bavio od svojih samih korijena – zavičajem. Za razliku od „tradicionalnih sevdalinki“, u kojima je napuštanje doma i zavičaja nužno promatrano s tugom, ova pjesma „iz dijaspore“ govori nam upravo o suprotnom – o promatranju doma kao mjesta patnje i pronalasku sreće u tuđini. Daje se naslutiti Damirova tiha pobuna unutar sevdaha, koja nastajeu trenutnom društvenom kontekstu te propitkivanjem nametnutih identitetarnih vrijednosti, a iz čega se rađa taj neki „novi sevdah“.
Tijekom večeri izmjenjivale su se neke stare pjesme, poput „Moj behare“, „Razbolje se lijepa Hajrija“ (koja je uz pratnju tambura postala neka „nova stara“ pjesma), „Srdo moja“; s onim novima s albuma „Dvojka“ („Lijepi Meho“, „Uz brdo je mene bole none“, „Lijepa Zejno“ ,“ Sarajevo“,…), a snagu kojom je „novi sevdah“ razarao pogon Jedinstva, publika je prihvaćala u potpunosti, bilo da je riječ o nekim starim pjesmama s prethodnih albuma, tekstovima starih sevdalinki, ili o Damirovim autorskim pjesmama s posljednjeg albuma. Ta snaga, uz Damira Imamovića, proizlazi i iz Sevdah Takhta. Uz novu članicu, Ivanu Đurić, koja se Damirovoj „družini“ pridružila prošle godine, Sevdah Takht čine vrhunski glazbenici. Nenad Kovačić, zagrebački je glazbenik, udaraljkaši „istraživač ritma“, vrsni poznavatelj zapadno afričkog ritma, frontmen izvrsnog Antenata, autor glazbe za kazalište i film te prije svega, umjetnik, čiji se izričaj u posljednje vrijeme razvija i u smjeru improvizacija u suvremenom zvuku i glazbi. Usudim se reći da je sevdah, čini se, sve do pojave Sevdah Takhta, čekao zapadno afričkim ritmom inspiriran zvuk Nenadovih udaraljki da odjekne u svojoj potpunoj cjelovitosti. Ivan Mihajlović, jedan je od najzanimljivijih basista beogradske scene i član nekoliko bendova (Naked, Svi Na Pod, Menson Benson, Plava kuća). Svojim, ponekad vrlo ozbiljnim, a ponekada potpuno razigranim basom, Sevdah Takhtu daje poseban odjek.
Prostran i snažan, „novi“ nam se sevdah, kako je večer odmicala, sve više uvlačio u kosti. Uslijedilo je i nešto potpuno neočekivano. „Gotički moment u sevdahu“, kako ga je Damir nazvao, bila je izvedba njegove autorske pjesme „Opio se mladi Jusuf-beg“, nastale, prema Damirovim riječima, na temelju članka iz novina. Priča nastaje u kafani Hadži-Šabana, posljednjoj legalnoj pušionici opijuma u Sarajevu, a govori o mladom begu koji se, kada je saznao da „će za njeg’ poć’ lijepa Raza mrka kao noć“, od sreće što sada ima sve, ubio. Sreća se pomiješala s tugom, kao i „stari“ s „novim“ sevdahom. U „gotičko“ ozvučje ove Damirove pjesme uveo nas je gotovo ritualan zvuk Nenadovog defa, uz, do srži prodirući, Imamovićev vokal. Na kraju, u pjesmu ulazi Ivana, sa strastvenim zvukom gudala po žicama violine u kojoj ta čudnovata violinistica potpuno nestaje. Još jednom, postaje potpuno jasno zašto su Ivana i njena violina u Sevdah Takhtu.
Nakon Damirove solo izvedbe „Dva se draga“, Takht se vraća na pozornicu i tada je uslijedio prvi singl s albuma „Dvojka“, koji je izazvao i najveću pozornost ljubitelja sevdaha te glazbenih kritičara. U tom se trenutku elegična ljepota sevdaha pretvorila u razornu moć koja briše sve korijene, sve granice, sve okvire koje je ikada imao.
Svaki je pljesak publike Damiru i njegovom izvanrednom Sevdah Takhtu jasno govorio o veličanstvenosti onoga što su stvorili. O tome da vole i podržavaju tu novu priču. Da su zahvalni što su i oni akteri te priče. Sevdah Takht, sa svojim Damirom, publici je pokazao jednaku zahvalnost. Nakon službenog završetka koncerta, uslijedio je bis. „Snijeg pada na behar na voće, neka ljubi tko god koga hoće…“, iako stara sevdalinka, svojevrstan je statement o slobodi i pitanju identiteta. Koncert je završio u 23:30, svima poznatom „Rado, kćeri Rado“, kojom su, prema Damirovim riječima, nekada počinjali koncerti, a sada eto završavaju.
Iako Damir Imamović nije umjetnik koji voli laskave titule, nakon sinoćnjeg sam nastupa potpuno razumjela potrebu Huffington Posta da ga nazovu „kraljem sevdaha“. Sinoć se pred nama stvaralo jedno novo sevdalijsko „carstvo“, koje nas, iako nastalo iz neizmjerne ljubavi i strasti prema korijenima sevdaha, vodi daleko od njegovih tradicionalnih okvira i njegove pripadnosti jednoj naciji. „Dvojka“ je svojevrstan glazbeni i autorski manifest Damira Imamovića koji progovara o suvremenim ideajama slobode i ljubavi, nastao iz velike ljubavi prema tradiciji sevdaha. Zavodljivom koegzistencijom naslijeđa i budućnosti, Damir i njegov Sevdah Takht sevdahu su udahnuli potpuno novi život, riješili ga njegova tereta „etnizacije“ i poveli ga u nekom novom smjeru . Tihom pobunom protiv nacionalizma i inih identitarnih pripadnosti, „Dvojka“ i Damirov „novi sevdah“ zasigurno su trn u oku brojnih konzervativnih tradicionalista. No otvoreni umovi, poput onih sinoć u pogonu Jedinstva, kao i brojnih glazbenih znalaca diljem svijeta, s užitkom su dočekali ovo djelo Damira Imamovića i Sevdah Takhta, u kojemu nam sevdah itekako ima nešto novo za reći. Nadamo se da je to tek početak njihove nove sevdalijske priče, koja nam je svojom snagom, izvedbom, estetskom izvrsnošću i vrhunskom produkcijom izmamila osmjeh na lice i natjerala nas da žedno iščekujemo njena nova poglavlja.