Novi Marvelov filmski hit naslanja se i više nego obično na ‘more of the same’ logiku i ispada da je upravo to ovoj franšizi trebalo.
Barem meni. Veći sam Marvel i manji “Guardians” fan od većine ljudi pa sam tako ono što se tumačilo kao osvježenje Marvel formule gledao kao rubno banaliziranje jednog jako dobrog i dobro sinkroniziranog duha. Šareni likovi i referencijalni humor, najočitije vrline Marvel Cinematic Universe, su u prvim “Guardiansima” bili podebljani gotovo do kič nijansi dok su stalni posve iskreni izleti u melodramu podsjećali da se ne radi se o campu nego baš o crtiću. Ne lošem, ali nekako iritantno odudarajućem od ostatka zajedničkog narativa (još tako odudara jedino od publike i kritike zaboravljeni sumorni i tromi “The Incredible Hulk” iz 2008. od kojeg se i “Avengers” franšiza distancirala recastingom naslovne uloge).
Jako me ugodno iznenadilo što “Guardians of the Galaxy Vol 2.” djeluje kao odgovor na točno ove moje iznesene rezerve. Umjesto da gura radnju naprijed ili ponudi što više novih igračaka sveproždirućem Disney konglomeratu, režiser i scenarist James Gunn odlučio je jednostavno još dva sata provesti s istim, čak i sporednim, likovima i dopustiti im da se skroz profiliraju. Pa i to bez novina. Svaki lik se suočava s istim problemima kao i prošli put. Samo tada su se ti problemi doimali više kao izlika za foru ili tanku dramu. Ton humora i melodrame ostaje isti, ali ovaj put je stvarno ukorijenjen u likovima.
Gunn je toliko predan tom cilju da film poprima zapravo dosta nekonvencionalnu, horizontalnu, strukturu. Izuzev prvih deset i zadnjih dvadeset minuta, funkcionira kao komorna drama u kojoj razni parovi likova pričaju o svojim osjećajima. Iako se radi o uobičajenom izboru obiteljskih trauma svaka je spretno dočarana. Tako nije slučajno da je jedina pridošlica u timu Mantis (Pom Klementief) „empat“ koji nam posreduje Draxove (Dave Bautista) osjećaje bez da ih on, inače korišten isključivo kao vic, eksplicira. Istina, psihološke ekspozicije i dalje ima puno, ali ovaj put ju izvode likovi za koje to ima smisla. Rocket (Bradley Cooper) i Yondu (Michael Rooker) predstavljeni su kao socijalni invalidi koji priliku za otvaranjem baš moraju potpuno iskoristiti, i budući da su ujedno i najkarizmatičniji glumci, to im skroz prolazi. Sestrinsko rivalstvo Gamore (Zoe Saldana) i Nebule (Karen Gillan) je iskomunicirano kroz brutalno nasilje i sada djeluje kao uvjerljivo emocionalno sidrište filma dok je u prvom bilo više narativno opće mjesto.
Gunnu ovaj trud film višestruko vraća. Prošli je u finalu koristio i prljavu municiju (nemoguće lijepe „Ooh Child“ i „Ain’t No Mountain High Enough“) kako bi mu oprostili dosta nemarno postavljene temelje.
Ovdje pak svira jebena „Father and Son“ i ne da vam nije krivo, nego ste vjerojatno i zasuzili koji put. Punokrvni Marvel film!
Ocjena: 9/10
(Marvel Studios, Walt Disney Pictures, 2017.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
