Na Ludwine koncertne večeri u zagrebački Vintage Industrial Bar može se uvijek otići naslijepo bez bojazni da poricija rock and rolla neće biti obilna & glasna. A da se ne govori kako je to sigurniji zicer od lovljenja kojekavih tribute bendova, što je postalo prilično moderno među koncertnom publikom, naravno ako uistinu želite osjetiti što je to rock, a ne blejati u njegovo oponašanje.
Što je uistinu rock, kako su i pokazala reporterska koncertna istraživanja ovog portala, zna dobar broj filadelfijskih bendova koji dobace čak do jedne Hrvatske. Taj grad ruiniran ekonomskom krizom proteklih godina iznjedrio je čitav niz nepatvorenih rock frikova. Bend Ecstatic Vision koji redom čine Doug Sabolik, Michael Field Connor, Jordan Crouse i Kevin Nickles jedan je od takvih bendova.
Tko je htio osjetiti furiju izvedbe, primjerice jedne „Kick Out The Jam“ legendarnih MC5, to je mogao dobiti sinoć u Vintageu. Ali, avaj. Autor ovih redaka izbrojao je 43 osobe u publici. Da ih je bilo barem još toliko, vjerojatno frontmen i gitarist Doug Sabolik ne bi morao s pozornice upućivati kritike poput: „Ne znam što se kod vas predaje u školama, ali kod nas je red da kad ste na dobrom rock koncertu da onda i reagirate. Ne čemu ste vi?“
Bezobrazno s njegove strane? Pa i ne baš. Bio je u pravu. Ecstatic Vision djeluju po starim groove pravilima; ritam sekcija je konstantno u adrenalinsko-hipnotičkom transu dok s druge strane spektara bombardira psihodelija gitara, saksofona, flaute, i nešto što bi se moglo okarakterizirati kao usna harmonika nalijepljena na megafon (bar je tako nekako zvučalo), naravnu uz Sabolikov ‘upravo sam iskapio litru viskija i potpuno skrenuo s uma’ vokal.
Kad je već spomenut MC5, to je i bila takva silovita energija. Ecstatic Vision spadaju u onu vrstu muzičkih revivalista osjećaja i zvuka koji ne dozvoljavaju publici uobičajeni statični indie doživljaj u kojem je dovoljno prisutvovati nastupu. Doug Sabolik je majstor nametanja osjećaja krivnje upravo takvima. Pa dok on šeće po šanku i praznom prostoru pred pozornicom, te se pentra po razglasu nimalo ne ublažavajući performans, ako stojite ukrućeno, slobodno se i s pravom trebate zapitati zašto se uopće tu nalazite i po što ste konkretno došli. Jer ‘to’ divlja pred vama i mutira poput amorfirajućeg čudoviša iz nekih SF filmova i jednako tako snažno i opojnopoziva na sudjelovanje.
Nije te večeri samo publika dobivala packe tijekom večeri, obzirom da smo nas 43 pošteno morali urlati za bis nakon što je Sabolik na kraju službenog dijela rekao da mu se stvarno mora dati dobar razlog za ostati na pozornici, packe je dobivao i tehničar na lightu čim bi počeo paliti više reflektora od onoga što je bend zahtijevao kako bi i vizualno sve izgledalo kao da je pozornica neka pećina pred kojom četiri pračovjeka osvjetljeni odozdo imaju svoju bučnu ritualnu seansu.
U tjednu u kojem sam gledao Deep Purple raštelanog kompasa i u kojem je sebi život oduzeo Chris Cornell, Ecstatic Visions legli su mi poput najkvalitetnijih rock bogova te večeri koji su i u emociji i u decibelima bili odvrnuti na 11.
Ugodno iznenađenje bio je i varaždinski Drone Hunter – instrumentalni riff worship trojac kojem frontmen niti ne treba, jer uz njihove rifove nije problem zamisliti bilo koje moćno grlo od Zacka De La Roche do Serja Tankiana koje je moglo rešetati uz pratnju Drone Huntera. Od sijaset domaćih instrumentalnih sastava sličnog usmjerenja, Drone Hunter bih bez grižnje savjesti mogao uvrstiti u sam vrh. Nema tu ni trunke poze. Kad uđu u muziciranje, ušli su u trans i tim transom zrače prema van neverbalno odašiljući poruku da im se pridružite.
Koncertna rock večer bez mane, a možda i ovo svjedočanstvo jednog od četrdeset troje okupljenih dadne mali doprinos za omasovljenje nekih budućih posjeta koncerata Ecstatic Visiona, jer toliko glazbenog seksa koliko su oni u stanju pružiti za tamo neku siću od ulaznice definitvno opravdava ulog za večernjim zadovoljenjem rock potreba.
Ali i općeniti savjet je; razmislite malo kad u najavama pročitate da nam u goste dolazi netko iz Philadelphije. Naravno, da opet podsjetim, ako vas zanima rock, a ne njegovo oponašanje.