U dvije stvari se može sa sigurnošću okladiti. Jedna je da nas Mastodon nikad neće zaobići na europskoj turneji, a druga da će nakrcati Veliki pogon Tvornice kulture. Tako je bilo i sinoć.
Dupkom ispunjena Tvornica u znoju, adrenalinu i oduševljenju živjela je svaku pjesmu koju su Troy Sanders, Brent Hinds, Brann Dailor i Bill Kelliher isporučili s pozornice jednako ubitačno glasno i precizno. Mastodon je pakleni stroj koji ne može promašiti, a zahvaljujući rotiranju tri vokala konstantno je svjež i nabrijan.
Jedini nedostatak se može naći u tome što su bas frekvencije bile sinoć nabrijane na uštrb vokala i šteta je da tu nije pronađen pravi balans. No svemu ostalome nema zamjerke.
Kao i album „Emperor of Sand“, tako je i koncert otvoren sa „Sultan’s Curse“, a potom se prolomila „Divinations“ s „Crack The Sky“, a potom „The Wolf Is Loose“ i „Crystal Skull“ s albuma „Blood Mountain“. Troy Sanders se potom prvi put obratio publici u euforiji, zahvalivši se na odličnom prijemu, te svima u dvorani posvetio pjesmu „Ancient Kingdom“, s kojom je opet na red došao recentni materijal s „Emperor Of Sand“. Na nju je nadovezan instrumental „Bladecatcher“, da bi novo dolijevanje ulja na vatru uslijedilo s „Black Tongue“, svima dobro znanu s albuma „Hunter“, a potom s „Colony Of Birchman“, a dobro je poznato kako euforično reagira zagrebačka publika kad se spomene Josh Homme u bilo kojem kontekstu.
Dakle, Mastodon su i ovog puta pazili da ne zaobiđu niti jedan svoj album, jer se prema svakome odnose s jednakom pažnjom, što njihova publika iznimno cijeni. No pjesme s „Emperor Of Sand“ su ipak dominirale te večeri. Nizale su se tako u drugom dijele „Andromeda“, „Precious Stones“, „Roots Remain“, „Steambreather“, dok je recentni sing „Show Yourself“ izazvao najveću euforiju u gledalištu, što je dokaz da će ta pjesma i ubuduće biti značajan koncertni adut Mastodona.
Samo finale obilježile su „Motherpuncher“, „Circle Of Cysquatch“ i „March“ i kada se bubnjar Brann Dailor pokazao izvrsnim showmanom, iskusno izmamivši jedan od glasnijih „we want more“ unisonih momenata koje je dvorana Velikog pogona doživjela. Bila je to predivna koncertna večer u kojoj su bend i publika bili jedno, na opće zadovoljstvo.
Na predgrupu Kvelertak nažalost nisam stigao, što mi je žao u post festumu jer sam čuo da su oduševili, ne samo zbog toga što su slayerovski nazidali pojačala iza sebe, već i što su se predstavili kao kvalitetan bend.