Razgovor s inicijatorom i scenaristom dokumentarca o malo poznatom koncertu Brucea Dickinsona u Sarajevu 1994. godine.
Za dokumentarac “Scream For Me Sarajevo” kažu da je jedan od najboljih filmova o opsadi Sarajeva. Film prati događaje vezane uz nastup Brucea Dickinsona, frontmena grupe Iron Maiden, u Bosanskom kulturnom centru u zimu 1994. godine. O samom Dickinsonovom nastupu u ratnom Sarajevu nije se, do premijere filma na posljednjem Sarajevo Film Festivalu, znalo gotovo ništa.
Glavni “krivac” za film je Jasenko Pašić, profesionalni glumac Sarajevskog ratnog teatra, koji je inicirao snimanje dokumentarca, a režiju je prepustio Tariku Hodžiću. S Jasenkom Pašićem smo sjedili na podnevnom suncu u središtu Šibeniku, gdje gostuje na Solo Positivo Film Festivalu. “Scream For Me Sarajevo” na programu festivala je u subotu (8. srpnja) u 21.30 sati na tvrđavi Barone.
Jasenko, kakvu si ulogu imao u stvaranju filma?
Bio sam sve i sva. Šalim se, naravno. Veliki je spisak ljudi, ali da samo neke spomenem: redatelj Tarik Hodžić, producent Adnan Ćuhara i naša producentica iz Londona Tatjana Bonny.
Što piše na odjavnoj špici uz tvoje ime?
Ideja, scenarij i istraživanje.
Koliko si godina imao kad je bio održan Dickinsonov koncert?
Imao sam 11.
Dakle, nisi bio na koncertu?
Nisam. Ali ne zato što sam bio mali, problem je bio… Ja sam u Sarajevu živio na Dobrinji, a teže je bilo s Dobrinje doći do centra grada, nego iz Londona do Sarajeva. Nije se moglo izaći iz kvarta i zato se nije išlo na koncert. A većina ljudi nije ni znala da Dickinson nastupa.
I onda, puno godina kasnije, rađa se ideja o filmu. Ti si u međuvremenu postao punokrvni obožavatelj Iron Maidena…
I zgodan momak…
Nadasve. Dakle, ideja…
Ima onaj portal MetalTalk gdje sam 1. juna 2012. pročitao priču koja se zove “Scream For Me Sarajevo”, a napisao ju je Chris Dale, basist tadašnjeg benda Brucea Dickinsona. Pročitam to i shvatim da bi to bio super film. Još sam u komentarima ispod teksta vidio i ime Alex Elena, a to im je tada bio bubnjar. I ja im pošaljem poruku što misle da ja o tome napravim film. E sad, koliko su oni meni tada vjerovali, a koliko nisu – ne znam… Ali su mi rekli: “Eto ti, pa ga pravi”. Prošlo je dvije godine, koliko je trajalo skupljanje materijala, fotografija, videa, ljudi, napravio sam preko 300 intervjua. Materijala je bilo preko 90 sati, a redatelj Tarik Hodžić je napravio film od 90 minuta.
S kim si sve pričao?
S ljudima koji su bili na koncertu, s članovima benda, naravno uključujući i Dickinsona. Pričao sam i s dva pripadnika nekadašnjih UN-ovih snaga u Sarajevu koji su organizirali koncert.Njima je to palo napamet jedne noći uz pivo. Kao… što misliš da dovedemo Dickinsona i onda su svi crknuli od smijeha. Samo što se jedan od njih stvarno nakačio na tu ideju…
A kako je reagirao Bruce Dickinson?
Radio sam jednu predstavu u Londonu… Ne, ustvari u Nottinghamu. I zovem Alexa Elenu, tog bubnjara, koji živi u Londonu. Ne, živi u Los Angelesu.. Ma rano si me zvao na ovaj intervju…
Samo polako, srkni kavu…
Ma dobar sam, osim ove geografije… U svakom slučaju, Alex i Chris su nazvali Dickinsona i on kaže – ajde, može.
Tako jednostavno?
Tako jednostavno. Sjeo sam s njim i on mi isto kaže da kao ja to počnem radit, mada mi ni on valjda nije vjerovao da ću ja to izgurati do kraja. Onaj važni sastanak s njim je bio godinu dana kasnije. Opet sam išao s predstavom u London, ali tada sam već imao sedam minuta filma snimljeno. Pokažem mu to i on kaže da mu fenomenalno izgleda. Tada smo se dogovorili da dođe u Sarajevo na dvadesetu godišnjicu koncerta, 14. decembra 2014. Svi dođu, dođe njegov bend, dođu unproforci, dođe 200 ljudi koji su bili tada na koncertu, totalni reunion i frajer mi otkaže dan ranije. A bez njega nemamo film.
I?
Bio sam izvan sebe, ali kasnije smo saznali da je dan prije polijetanja za Sarajevo saznao da ima karcinom jezika. Snimanje reuniona prolongirali smo točno godinu dana.
Koliko u filmu ima autentičnih snimaka s puta i samog koncerta?
Došli smo do snimke tog koncerta.
Tko je snimao?
Ma snimalo se, ima kamera na snimci koliko hoćeš, ali gube se stvari u Sarajevu, znaš. Ljudi valjda vole što je doš’o mir, pa onda ne žele više gledati te stvari, ne znam… Ja bih volio da se to sve čuva, ali, eto, ne čuva se.
Kako ti je Dickinson uopće objasnio odakle mu volje i želje da krene prema Sarajevu te ’94.?
E ne znam dal’ da ti to govorim ili da pogledaš film. Ali, evo, dobro… Bruce je mislio da će to biti avantura.
I bila je, pretpostavljam…
Bila je, ali ne onakva kakvu su oni zamišljali. Dakle, kontekst: on dolazi u grad koji je u tom trenutku 998 dana pod opsadom. Znači, nema normalne hrane, nema struje, vode, plina, lijekova… Ja pio aspirine iz 1968. Znači, nema ničega! On dolazi u taj grad na koji pada dnevno između dvije i tri hiljade granata, snajperom je pokriveno sve. Ajd’ dobro što on dolazi, al’ on u bendu ima tri momka, od kojih dvojica imaju 19, a jedan 18 godina. Oni nisu bili do kraja, naravno, svjesni gdje dolaze, ali ono što je meni fascinantno – što su postajali svjesniji, sve su više željeli da dođu. Put nije išao po planu, oni su trebali sletjeti avionom u Split, onda helikopterom u Sarajevo, odsvirati koncert i nazad istim putem. Ne, oni su na kraju došli kamionom u Sarajevu. Vozili su se u kamionima, po mrklom mraku, preko zaleđenog Igmana, što je ravnooo… ono…
Samoubojstvu?
Apsolutno.
Zanimljivo je da to mediji uopće nisu zabilježili, za razliku od nastupa Joan Baez godinu dana ranije isto u Sarajevu…
To je priča koju fanovi ni u Sarajevu ne znaju. Zato što je Dickinson takav. Kaže on meni, na tom našem drugom susretu u Londonu, da može on biti u filmu, ali ima jedan uvjet: “Ne želim da budem heroj”. Mislim, ne može on ne biti heroj. Mi smo se potrudili da ne bude heroj, a ispao je herojčina. Takav je to frajer, ne samo on, nego svi oni. Recimo, Alex Elena sad svim silama pokušava da svi odemo u Siriju i da im tamo pokažemo film. Chris Dale u filmu govori kako nije nikome pričao o tome jer nitko ne bi razumio. Jer kako će netko u Londonu razumjeti kakvo je ratno Sarajevo? Ja tebi sad mogu ovdje objašnjavati 15 dana i ti ništa nećeš skontat’, jer u ljudskoj prirodi je da to ne skonta. Zašto bi čovjek uopće shvaćao neke neljudske uvjete? Nema nikakve potrebe.
Što kažu ljudi iz publike? Je li im to bio bijeg u neku iluzornu normalnost?
Ja naivno pitao koja je bila set-lista, misleći možda je nešto pričao ili šta ja znam… Kažu oni da je bila ista kao i nekoliko dana ranije u Stockholmu. Sve je, ustvari, bilo isto – mladi ljudi u publici, svi pjevaju, skaču… Koncert jed bio besplatan, a nitko zapravo ni ne zna koliko je bilo ljudi na koncertu. Neki u filmu tvrde 200, neki 3000. Ali, vidi, “Scream” je film o sjećanju, ne o činjenicama.
S obzirom da pričamo o ratnom Sarajevu, koji je bio sastav publike?
Da, znam što želiš reći, i to mi je trn u oku. Sarajevo je multietničko bilo i bit će. Prvi put kad ne bude, ja odo’ iz njega. Ima to Istočno Sarajevo, kako se to sad zove, i tu žive neki ljudi koji su taj dio okupirali i oni sad misle da je to njihov neki grad. To nije grad, to je predgrađe Sarajeva. Sad je to već sve politika, koju ja mrzim, jer je politika razlog za sve loše što se događa na svijetu. Opsada Sarajeva trajala je 1425 dana, a znaš za koliko je završila? Za jedan dan. Dogodila se NATO-ova intervencija nakon hiljadu i po’ dana, bombardirali su malo Trebević i gotovo. Za jedan dan. Dotad je 12 hiljada ljudi poginulo u Sarajevu. Opsada grada je počela 2. maja, pa što se onda ta intervencija nije dogodila 3. maja?
Pa zašto si pitanje o publici shvatio kao provokaciju?
Ma nisam, ne brini. Meni kaže jedan Rumunj, kad je vidio film: “Ja bih volio da sam čuo drugu stranu”. Rek’o, koju drugu stranu? “Pa”, kaže on, “Srbe”. Pa ja imam četiri Srbina u filmu koji su bili na koncertu. Na tom su koncertu bili Srbi, Muslimani, Hrvati, Jevreji, komunisti…
Ima li film tu priču?
Ne. Film je lišen politike. Gledaj, jel’ ti znaš po imenima tko je tko… netko je Muhamed, netko Stjepan…
Mogu pretpostaviti…
Odlično. Onda ćeš ti, kad budeš pogledao film, to znati. Ti ćeš imati taj kontekst. To Šveđani neće znati. A mi smo to namjerno uradili. Ti ako znaš tko je koje nacionalnosti, onda super, uživaj. Ako ne znaš – super, uživaj. Kontaš? U filmu nemamo fakte, ti u njemu nećeš saznati koliko je trajala opsada grada, niti koliko je ljudi poginulo. Ako te to zanima, idi pa guglaj.
Dobro, ali zar priča o multinacionalnoj publici usred rata u Sarajevu ne bi zapravo prikazala besmisao rata?
Ma nema naših i njihovih. Mi na ovim prostorima općenito nismo normalni, uvijek izjednačavamo religiju i naciju. To je besmisleno. Kakva religija, kakva nacija… Ako sam religiozan, bit će religiozan, ako nisam, neću bit. Nemoj me peglat’. Nemoj da mi to bude nacija, čovječe. Dobio sam bebu i pitaju me koje je nacionalnosti. Rek’o, nacionalnost: beba. Piši “beba”. Kažu, nema “beba”. Onda nemoj ništa pisat’, ostavio sam prazno. Moramo se riješiti tih stvari ako ćemo živjet’, ako nećemo živjet’, u redu, nemojmo, i to je okej. Možemo se mi ovako patiti i na kraju kad budemo umirali reći koji sam ja kurac – izvini – u životu radio, bavio se nekakvim nacijama i na kraju glup ispao. Imam u filmu četiri Britanca i jednog Talijana. A Britanci su redom: Englez, dva Škota i jedan iz Walesa. I oni su iz svojih problema došli. U samom filmu se to ne vidi. Kao što se ne vidi tko je granatirao Sarajevo. Sarajevski promotor i izdavač Nešo Kovač je to divno rekao u filmu: “Mi smo se organizirali da pokažemo majmunima gore da mi ovdje možemo živjeti normalno”. Sarajevo je u ratu bilo puno muzike i pozorišta. Kao što je i sada. Film je o tome. Odnosno o ljudima, kako bi to rekla jedna od producentica filma Tatjana Bonny, koji su riskirali svoje živote da bi svirali pred ljudima koji su riskirali svoje živote da bi živjeli. Ovo je film o životu.
Tekst objavljen u suradnji s portalom TRIS.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
