Sasvim dobar koncert pred malobrojnom publikom.
Okej, sve možemo probaviti. I da se pretvaranje grada u vašar naziva turističkom vizijom, i da se po ulicama u špici sezone postavi dvadesetak drvenih šankova koji domaćim ugostiteljima dodatno zagorčavaju život, i da je balon na Poljani prepoznat kao ekstra sadržaj koji donosi kvalitetu. Sva ta povampirena utrka za omasovljenim turizmom je, dakle, razumljiva. Bolje očito ne znamo ili ne želimo.
Changer festival, u cijeloj toj zbrci vlastite ponude, ima dva bisera: Laibach i Josipu Lisac na tvrđavi sv. Mihovila. Laibach je bio sinoć, Josipa je večeras.
Nikom nije lako izaći pred poluprazno gledalište, pa ni Laibachu. Tristotinjak ljudi na tribini koja prima tisuću sinoć je bio neugodan prizor. Mogu Laibach biti profesionalni koliko žele, no kad sva njihova težina iz zvučnika prijeđe preko praznih stolica i ispari u zraku, daleko je to od potpunog doživljaja.
Nijedan plakat po gradu. One info-stalagmite po ulicama ne računamo, jer u toj hrpi informacija čovjek se pogubi. Drugim riječima, rijetko je koji turist jučer došetao do sv. Mihovila, mada smo sigurni da rijetko koji turist nije čuo za Laibach. Propuštena je prilika za pravi industrial-rock spektakl, a sve zbog preležernog odnosa prema koncertu koji se valjda automatski trebao napuniti ljudima. No, na tvrđavu su došli samo oni koji znaju hrvatski, čitaju lokalne portale ili su dobili karte. Pa ako tako postavimo stvari, zapravo posjeta od tristotinjak domaćih fanova bila je još i dobra, kakva je mogla biti.
To nešto publike je doduše izvuklo koncert. Topli prijem otopio je i uobičajeno hladno srce Milana Frasa i Laibacha. Nakon rezervirane uvodne “The Whistleblowers”, svakim novim tonom, svakim novim upaljenim reflektorom, preko “Resistance is Futile” i “Brat moj”, stvari su počele nalikovati na dobar Laibachov koncert. Na “Alle Gegen Alle” publika se već spustila do pozornice, stvorila klupsku atmosferu i Laibach je tada konačno ubacio u petu.
Šteta što se to dogodilo tek u zadnjoj trećini koncerta. Baš kao u romantičnim komedijama, kada odjavna špica krene nakon dugoiščekivanog prvog poljupca, tako su se nakon poljupca Laibacha i publike na ogradi uz binu dogodile još samo fenomenalno izvedene “Tanz mit Laibach” i “Life is Life”. Kraj kad je zapravo sve tek trebalo početi.
Prvo šibensko ukazanje Laibacha, vječno neistrošene slovenske grupe, bilo je na gornjoj granici solidnog. Set-lista bila je fanovski posložena, bend raspoložen u drugom dijelu koncerta, rasvjeta impresivna, publika zahvalna. Nažalost, Laibach će idući put dobro promisliti prije nego što prihvate poziv u Šibenik. Lako im je bilo u Sjevernoj Koreji, tamo je publika nagrnula po naređenju…
Tekst objavljen u suradnji s portalom TRIS.