Hedonistički blast to the past razlio se sinoć zagrebačkom Šalatom. Ako se kao društvo ne možemo odlijepiti od prošlosti, onda je sasvim jasno da vlastitim bivstvom u njoj i uživamo. Svim čulima. Molitve ćemo sačuvati za jutro poslije. Kao i uvijek.
Bio sam 4. ili 5. razred osnovne škole kad je album „Rio“ među nama klincima išao od ruke do ruke, vrtio se na školskim čagama i rođendanima. Svaki novi album Duran Duran bivao je još popularniji, kao što je bilo sasvim prirodno što su ubrzo skladali i pjesmu „View To A Kill“ za filmski serijal o Jamesu Bondu. I nisu bili samo popularni među mojom generacijom. Bili su sveprisutni. Nešto kao Beatlesi osamdesetih. Cijeli novi romantizam s britanskog otoka došao je s njima u Zagreb. Moda, frizure, zvuk. Ako bih i morao zamisliti soundtrack tih godina, to bi uvijek, bez previše razmišljanja, bio Duran Duran.
Zahvaljujući njihovom nedolasku u zenitu svoje popularnosti u naše krajeve valjda sam po prvi put shvatio da smo siromašno društvo. Da, zbog toga, a ne zbog redukcija struje ili čekanja u redovima sa starcima za kavu, ulje ili deterdžent u dućanima. Sasvim dovoljno da i taj Zapad u mojim očima postane velik, a možda i prevelik. Nisam bio jedini. Valjda zbog toga kad god je taj bend u pitanju zagrebačka nostalgija skače na n-tu potenciju.
Stadion Šalata u utorak je bio očekivano rasprodan, a ne sjećam se kad sam ga vidio nakrcanijeg. Sigurno više od pet tisuća posjetitelja na jednoj od posljednjih europskih stanica koncertne promocije dvije godine starog albuma „Paper Gods“ nakon čega će bend na dalekom istoku vjerojatno okončati turneju. Na spomenutom albumu zatekla se cijela plejada izuzetno jakih gostujućih imena, od Nile Rodgersa i Marka Ronsona preko Janelle Monáe i Johna Frusciantea do bizarne Lindsay Lohan. No ni to nije pomoglo da Duran Duran na njemu iznjedri iole pamtljiv hit. Album je debitirao je na 10. mjestu Billboarda, ali se nakon prvog tjedna ubrzo sunovratio s liste. No ovaj bend, osnovan 1978. u prijestolnici heavy metala, tj. Birminghamu ima sasvim dovoljno hitova na lageru za pošten cjelovečernji koncert, kao što je i najveći broj posjetitelja na Šalatu pohrlilo upravo zbog njih.
Set lista koja je ‘zacementirana’ na početku turneje odsvirana je i pred zagrebačkom publikom, ali bez značajnog poglavlja poput „The Reflex“, kao što bi se tu još moglo iskopati bitnog i nekad intrigantnog što nije došlo na repertoar. No duga je karijera u pitanju, a koncert je trajao sat i pol.
Produkcijski gledano, show je išao kao po špagi. Zvuk je bio kristalan s tendencijom poglašnjavanja na putu prema kulminaciji. Svjetlosni efekti bili su u apsolutnom skladu s efektno osmišljenim video programom na velikom zidu, bend je svirao perfektno, a Simon Le Bon je stvarno ‘junački’ otpjevao za svoje godine. Ukratko, ako u nekim pjesmama gube nit kreacije, čvrstom i efektnom izvedbom s dvije odlične prateće vokalistice će vas uvjeriti u suprotno, a to je poznata birminghamska škola – što se tamo istalilo i iskalilo u šezdesetima i sedamdesetima prošlog stoljeća, postojano je i dan danas.
Koncert je počeo refleksivnom „Paper Gods“, no pravo oduševljenje uslijedilo je zicer-triptihom „The Wild Boys“, „Hungry Like The Wolf“ i „A View To A Kill“. Baladu „Come Undone“ Le Bon je izveo u duetu s izvrsnom tamnoputom pjevačicom Annom Ross. Sljedeće oduševljenje slijedilo je s „Notorious“, ali je prije toga „Paper Gods“ predstavljen još s pjesmama „Last Night In The City“ i „What Are The Chances?“. Balada „Ordinary World“ bila je još jedno emotivno putovanje i zborno pjevanje za publiku, a potom je krenulo finalno ‘kuhanje’ s „I Don’t Want Your Love“ i posebice distorzično nabrijanom „All She Want Is“. Neki američki koncerti proteklih mjeseci su imali uvrštenu i „Union Of The Snake“ u finalnom meddleyu, međutim Zagreb je sinoć nije čuo, već se gitarska distorzija „All She Want Is“ pretopila u „(Reach Up For The) Sunrise” i „New Moon On Monday” i potom u party štih obrade Grandmaster Melle Mela „White Lines“, dok je službeni dio koncerta zatvoren je s „Girls On Film“.
Bis je otvorila „Save A Prayer“ sa zvjezdanim nebom na velikom video zidu u pozadini, a veliko finale uz konfete i velike lopte ubačene u publiku uslijedio je s „Rio“, što je bio posljednji skok u doba naše i njihove mladosti, kad su nam se činili kao vanzemaljci koje jedino možemo uhvatiti satelitskim tanjurom uperenim u nebo, kad je videospot zauvijek promijenio percepciju glazbe i kad je jedan od najvećih snova bilo gledanje samo takvog programa, jer niti jedan drugi nije valjao.
Čudni su ti nostalgični tripovi. A ovaj koncert je baš bio jedan od njih. Valjda Duran Duran i ovaj grad drugačije ni ne mogu. Uvijek je taj susret nešto poput bure strasti kao kompenzacija za nikad pravovremenu ostvarenu ljubav sa simpatijom iz školske klupe. Bar za neke od nas.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
