Posljednja dva albuma slavnog američkog gudačkog kvarteta izdana u svega tri mjeseca razmaka potvrđuju mnogo toga što o Kronos Quartetu već dobro znamo, da su vrlo produktivni, da vole surađivati i pristom istraživati najrazličitije glazbene stilove, te da nije svaki njihov izlet jednako uspješan.
Dva albuma Kronos Quarteta objavljena su u kratkom vremenskom razdoblju i mogu poslužiti kao graničnici ljeta. Prvi od njih, “Folk Songs”, objavljen je početkom lipnja, a suradnja s malijskim Triom Da Kali sredinom rujna. Riječ je o stilski potpuno različitim pločama, koje se osim po glazbenom izričaju koji pokrivaju, nažalost jednako razlikuju i kvalitetom.
Na “Folk Songs”, Kronos je okupio tri dame i momka koji s njima dijele etiketu Nonesuch, izvođače folk glazbe, kako bi odgudio pratnju narodnim pjesmama u njihovim izvedbama. Rezultat nažalost ne zadovoljava u mjeri u kojoj je ideja obećavala, prvenstveno zato što kvartet ne doprinosi dovoljno tom tipu pjesama, no ni to nije jedini razlog. Četvero izvođača svi redom objavili su i vlastite albume ove godine i doima se kao da su za ovaj usputni projekt ostavili samo neiskoristive viškove.
Najzastupljenija gošća na albumu, s čak tri pjesme, Rihannon Giddens izbacila je u veljači svoj odlični “Freedom Highway” (o kojemu smo pisali), pa je za Kronosov projekt odabrala dvije stare pjesme i jednu koja vjerojatno nije bila dovoljno dobra da nađe mjesto na albumu. “Factory Girl” je irska narodna pjesma koju je Giddens objavila na EP-ju istoga imena između dva redovna albuma, a poznatu veriju iste izvodili su The Cheiftains sa Sinéad O’Connor. Pjesma je to u kojoj Rhiannon dobiva priliku pokazati čari svoga glasa, ali verzija s “Folk Songs” ne donosi poseban napredak u odnosu na verziju s njezina EP-ja, a to je pogotovo slučaj s “Last Kind Words”, koja je mnogo bolje aranžirana na njezinom prvijencu.
Sam Amidon se ovogodišnjim albumom “The Following Mountain” po prvi put bacio u autorske vode, ali na ovom albumu vokalno zvuči kao Bert Janch na sedativima, a Kronosova pratnja je lijepa i osjećajna, ali za takav izričaj nije bio potreban razvikani klasični kvartet. Natalie Merchant dopale depresivna i teška “The Butcher’s Boy” i engleska balada “Johnny Has Gone For A Soldier”, dok se čini da je ipak najviše sebe u ove izvedbe dala Olivia Chaney, koja je ove godine objavila album “The Queen of Hearts” s bendom The Decemberists pod zajedničkim imenom Offa Rex. Ona izvodi irsku “Rambling Boys of Pleasure” i francusku “Montaigne, que tu es haute” koja donosi rijedak trenutak živosti inače premračnog albuma.
Kronosov drugi ovogodišnji album “Ladilikan” uspijeva mnogo više postići kombinirajući klasičnu europsku pozadinu kvarteta s egzotikom afričkih ritmova, jezika i instrumentarija trija Da Kali. Od svih afričkih zemalja, Mali je nekako napravio najveći iskorak prema ušima svijeta, od savanskog bluesa Ali Farka Tourea, preko uspjeha tuareških plemena Tinariwen i Tamikrest, kao brojnih albuma koje objavljuje izdavačka kuća Glitterbeat Records. Niti ova suradnja nije prvi put da se Kronos Quartet našao u Maliju, budući da su prije petnaestak godina snimili album s Rokijom Traoré.
Trio Da Kali čine pjevačica Hawa Diabaté, čiji je otac slavni Kassé Mady Diabaté, te balafonist Fodé Lassana Diabaté i Mamadou Kouyaté koji svira bas n’goni lutnju. Kad se ovakvom instrumentariju pridruži probijajući gudački kvartet nastaju doista uzbudljive stvari. Jedna od njih je svakako i gospel pjesma “God Shall Wipe All Tears Away”, koju je slavno izvodila Mahalia Jackson, a koju Hawa pjeva na jeziku Bambara.
Ako se “Folk Songs” čini kao kompilacija koju je izdavačka kuća sklepala kako bi dodatno promovirala nove albume gostujućih zvijezda, “Ladilikan” je inovativan i odličan album na koji i Kronos Quartet i Trio Da Kali mogu biti izrazito ponosni.
Ocjena:
‘Folk Songs’: 6/10
(Nonesuch, 2017.)
‘Ladilikan’: 8/10
(World Circuit, 2017.)