Što čini sreću i koliko se zapravo možemo smatrati sretnima? To su ključna pitanja romama književnika Davida Machada o čovjeku koji ne odustaje čak ni kada mu od života kakav je poznavao naoko više ništa ne preostaje.
Roman “Prosječni indeks sreće” za koji je njegov autor, tridesetdevetogodišnji portugalski pisac David Machado nagrađen Nagradom Europske unije za književnost govori o neugodnim posljedicama koje ekonomska kriza uzrokuje skupini protagonista predvođenoj Danielom, kojemu stvari velikom brzinom kreću nizbrdo nakon što ostaje bez posla u turističkoj agenciji. Daniela napušta žena i odvodi njihovu djecu, a on ostaje bez mogućnosti plaćanja stambenoga kredita, noćima spava prvo u osobnom automobilu, a zatim potajice u svom bivšem urodu, a uza sve to na sebe preuzima brigu za sina svog prijatelja Almodôvara koji je završio u zatvoru nakon pokušaja pljačke benzinske postaje.
Iako mu se, kao biblijskome Jobu, nedaće neprestano gomilaju, Daniel ne gubi nadu da će se stvari popraviti. Njegov drugi prijatelj, Xavier, koji dane provodi ne napuštajući svoj stan ima teoriju da bi svatko trebao živjeti u zemlji koja dijeli njegov vlastiti prosječni indeks sreće, ocjenu zadovoljstva kojom većina stanovnika boduje vlastiti život. Likovi u Machadovom romanu mnogo vremena provode važući utjecaje kojima život djeluje na njihovu percepciju vlastite sreće, a na taj način autor neizbježno uvlači i čitatelja u tu igru, tjerajući ga na razmišljanje o tome što je sreća i koliko se zapravo možemo smatrati sretnima.
Unatoč činjenici da je ova knjiga kronika materijalnih i emocionalnih nepogoda koje neprestano pogađaju glavnog junaka, roman se čita iznenađujuće lako, vjerojatno dobrim dijelom i zbog Danielovog zaraznog optimizma u uvjetima koji bi većinu ljudi otjerali u depresiju i očaj, kao Xaviera, ili u kriminal, kao Almodôvara, kojemu se Daniel ovim tekstom obraća u zamišljenom dijalogu, prepričavajući mu dogodovštine što na koncu vode na jedno grupno putovanje iskupljenja u starom kombiju preko pola Europe.
Pitak stil, poruka kakve-takve nade i sposobnost angažiranja čitatelja za dijalog s likovima čine Machadov roman iskustvom ugodnijim od surovog iskustva u svijetu koji opisuje, u sustavu koji se iživljava na nemoćnima kao djeca koja tuku pijance po podzemnim garažama. Ako je nada Danielovo oružje protiv sustavnog nihilizma što vlada prenoseći se na postupke generacija koje dolaze, onda i “Prosječni indeks sreće” djeluje poput tankog plamena svijeće u općem mraku. Kao da govori da zna kako se svjetlo neće upaliti, ali to ne znači da moramo ugasiti i svijeću.
(Naklada Ljevak, 312 str., prijevod: Dean Trdak, rujan 2017.)