Pripadnici desert rock i stoner struje iz kalifornijske pustinje česti su gosti zagrebačkog Vintage Industrial Bara i uvijek privuku dosta publike, pa kako to onda ne bi bio slučaj i s Brantom Bjorkom, bubnjarom Kyussa, prvih pravih megazvijezda te scene.
Ni Brant Bjork u sklopu svoje The Gree Heen turneje nije mogao izostaviti Zagreb. U svom je stilu, potpuno opušten i bez pompe, na pozornicu oko 22 h stupio čupaviji i bradatiji nego ikad u retro vojničkoj uniformi s bandanom oko glave, nalik na čovjeka koji je maločas dezertirao iz rata u Vijetnamu. Okružen sličnim drugovima iz benda, s tornjem pojačala iza leđa krenuo je u tutnjajuću pustolovinu pred punim klubom i ubrzo postavio okvire onoga što će se te večeri odvijati teškim rifovima pustinjskog rocka koji u dovoljno gustom oblaku dima marihuane mogu baciti u solidan trans.
Setlista se dobrim dijelom držala Brantova posljednjega studijskog albuma, prošlogodišnjeg “Tao of the Devil”,
odnosno njegovoga nedavno objavljenog parnjaka uživo, “Europe ’16 Live”. Čuli smo tako “Buddha Time (Everything Fine)” i “Controllers Destroyed” s “Black Power Flower”, te nove “Humble Pie” i “The Gree Heen” prisutne na oba posljednja albuma.
Taman kad su stvari nekima u publici, koji su možda patili od nedovoljne količine THC-a u krvi, mogle postati monotone Bjork je prizvao demona na pozornicu, a ovaj se pojavio utjelovljen u još jednoj legendi pustinjske scene, Seanu Wheeleru. Odjeven u troredno odijelo sa šeširom na glavi i crvenom maramicom u zapučku, Wheeler je stilom i stavom podsjećao na neobuzdanu i energičnu verziju Toma Waitsa na anfetaminima. Plesao je, divljao i vitlao mikrofonom pri izvedbi “Dave’s War”, unjevši novu, svježu energiju u koncert.
Osim što je rođeni frontmen, Wheeler je i izvanredan pjevač. Ovoga ljeta objavio je album “Sand in My Blood” na kojem odlično izvodi pjesme kao što su balada Captaina Beefhearta “I’m Glad” ili blues standardi “Death Don’t Have No Mercy” i “Nobody’s Fault But Mine”. No, njegov sinoćnji nastup nije imao mnogo veze s tom smirenom verzijom iz studija. Njegovi urlici jednako su se dobro uklopili i u žestoko sonično okruženje koje su stvorili Bjork i njegov bend, a Sean je zavijao poput vuka, tražeći od publike da mu se zborski pridruži u tom činu.
Nakon te divlje epizode u trajanju dvije pjesme, Brant i bend su nastavili sami, da bi s, ako se ne varam, “Low Desert Punk” nakon sat i pol svirke završili redovni dio koncerta. Publici, jasno, nije bilo dovoljno, pa su prizvali bend još jednom. Bis, naravno, nije prošao bez još jednog ukazanja Wheelera koji se presvukao u šareni sako, ali ga je i brzo odbacio te skinuvši se do pasa pokazao tetovirano tijelo izvodeći, skriven iza maske i zimske kape, svojevrsni šamanski ritual ispred svakog od članova benda koji je rokao “Freaks of Nature” u suludom finalu večeri.
Čim je koncert završio, Wheeler se već našao ispred ulaza u klub, gdje je publici na odlasku dok bi prolazili kraj njega opušteno dobacivao: “Did ya guys have fun tonight?” Sure enough, man. Sure enough.