Pomalo je paradoksalno da je Nick Cave upravo na turneji na kojoj izvodi svoj vjerojatno najintimniji album karijere, ‘Skeleton Tree’ nastao u razdoblju nakon tragične pogiblje njegova petnaestogodišnjega sina Arthura, prerastao u atrakciju koja odjednom puni sportske arene.
Nakon što je raspametio navodnih dvadesetak tisuća ljudi u beograskoj Kombank areni, putujući show Nicka Cavea i The Bad Seedsa zaobišao je Zagreb i stao u stalnoj točki svojih itinerara, Ljubljani, gdje je koncert nakon što je rasprodana izvorna dvorana Tivoli, prebačen u Arenu Stožice većega kapaciteta.
Glasine o briljantosti nove turneje Cavea i Seedsa šire se preko kontineta još otkako je započela početkom godine i doista, tehnički je riječ o vrhunskom podhvatu savršena zvuka, The Bad Seeds su potvrđeno jedan od najboljih bendova uživo, a karizma Nicka Cavea kao njihovoga frontmena već pomalo graniči s mesijanstvom. Ali svemu tome nasuprot stoji činjenica da slušamo pjesme koje bi najbolje funkcionirale pred publikom od tisuću ljudi, a okruženi smo desecima tisuća.
Setlista se na ovoj turneji ne mijenja. Bend izlazi na pozornicu nakon puštanja snimke “Three Seasons in Wyoming” sa soundtracka filma “Wind River” za koji su Cave i Warren Ellis skladali glazbu. Nakon toga Cave sjeda na barski stolac s kojega izvodi “Anthrocene” (ne bi li trebalo biti “anthropocene”?). Prva je to od čak sedam skladbi sa “Skeleton Tree” na koncertu, nije izvedena tek “Rings of Saturn”. Slijede još dvije mračne balade s albuma “Jesus Alone” i “Magneto”, koji donosi prve bljeskove genijalnosti, da bi se tmurna atmosfera nastavila s dugačkom i sporom “Higgs Boson Blues” s prethodnog studijskog izdanja, gotovo jednako komornog “Push the Sky Away” s kojega je materijal činio drugi najveći komad setliste.
S tom činjenicom na umu, pridodaju li se još i balade poput “Into My Arms” i “The Ship Song”, koje smo također imali priliku čuti, postaje jasno da ovdje nije riječ o jednom od onih Caveovih koncerata na kojemu ćete mnogo divljati. Stoga su posebno vrijedni bili trenuci u kojima bi se bend vratio u dane svoje luđe prošlosti, kao u kakofoničnoj “From Her To Eternity” s istoimenoga prvijenca Bad Seedsa, ili pak pri finalu “Jubilee Street”, dočim je “Tupelo”, pak, djelovala kao zvijer kojoj su ovoga puta povađeni zubi. Standardna mjesta svakog njihovog nastupa, “Red Right Hand” i “The Mercy Seat” nisu ni ovoga puta zaobiđena, a ostatak redovnog djela koncerta pokrile su nove pjesme.
“I Need You” je poprimila karakteristike gotovo stadionskog hita, a posebno je lijep trenutak bio “Distant Sky” sa sudjelovanjem projekcije danske sopranistice Else Torp u sredini pjesme i srcedrapajućim zavijanjima Warrenove violine. Odlaskom Micka Harveyja, Ellis je preuzeo zadaću vođe benda. Konstantno mijenjajući instrumente i brinući se za orkestracije, on prepušta Caveu da radi svoj posao plaženja kroz mase i pružanja ruku okupljenom mnoštvu poput proroka u transu. Na bis su tako izišli s “The Weeping Song” (koja, priznajmo, nikada neće biti jednako dobra kao s Blixom), pri kojoj se Nick spustio duboko u publiku, a na “Stagger Lee” je priča obrnuta kada je publika pripuštena na pozornicu, što je na ovoj turneji postala jedna od ključnih točaka nastupa.
I dok je isto djelovalo intrigantno i posebno dok bi ljudi plesali s pjevačem koji pjeva o hladnokrvnim ubojstvima legende američke folk pjesmarice, čini se kako danas ekipa na pozornici isti tren vadi mobitele i snima cijelu stvar sa stagea, što savršeno ilustrira prazninu iskustva u doba interneta kojem se i sam Cave pomalo narugao izvrćući stihove “Red Right Hand” u kojoj sad gurua iz pjesme možeš naći na svojoj Instagram stranici i čitati njegove ljute tweetove. Pozorničari su bolje djelovali kada ih je posjeo kao dječicu na finalu s “Push the Sky Away”, koja se na ovoj turneji potvrđuje izvrsnim izborom za završnicu.
S obzirom na rani početak i izostanak predgrupe, koncert je okončan u pristojno vrijeme s obzirom na radni tjedan, a sudeći po reakcijama publike na izlazu, većina je nastup doživjela kao katarzično iskustvo. Neki od čangrizavih koji su ga gledali dvoznamenkast broj puta nisu dijelili oduševljenje u potpunosti, jer su mu znali svjedočiti i u ekstatičnijim izdanjima, ali ni oni neće i ne smiju reći da su nezadovoljni viđenim.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
