Nakon belgijskih Triggerfingera i princa tame Marka Lanegana, Tvornica kulture u subotu je ugostila još jedne miljenike zagrebačke publike, amsterdamsku trojku My Baby. Grupu sastavljenu od pjevačice i gitaristice Cato van Dyck, njezinog brata Joosta na bubnju te Novozelanđanina Daniela Johnstona u zadnjih godinu i pol imali smo prilike gledati čak tri puta (četiri ako brojimo ‘dupli’ nastup na INmusicu), što njihovoj ovdašnjoj fanovskoj bazi očigledno nije bilo dovoljno, uzmemo li u obzir da je klub u Šubićevoj ponovno bio pun.
Izravni povod novog susreta s My Baby bila je promocija trećeg im studijskog albuma „Prehistoric Rhythm“ iako se sama svirka nije posebno razlikovala od dosadašnjih. I ovoga se puta, naime, činilo da se svakom sljedećom pjesmom iz benda zaljubljenog u prastari blues i gospel polako, ali sigurno pretvaraju u nabrijane partijanere, pa je koncert završio nečim što bismo mirne duše mogli nazvati raveom.
Za to je svakako najzaslužniji Joost koji je bubnjati učio slušajući ne samo blues i rock, već i drum’n’bass, techno i brojne druge ogranke elektronike. Uz malu pomoć programiranih ritmova muška polovica van Dyck tandema vodi bend na glazbeno putovanje kroz vrijeme koje počinje „jammanjem“ s Robertom Johnsonom negdje na delti Mississippija, nastavlja se „duvanjem“ s Jefferson Airplane, Moby Grape i ostalim genijalnim frikovima Haight-Ashbury scene i završava na nekom zadimljenom podiju plesnih hramova 21. stoljeća.
U Tvornici su, posebno prilikom predstavljanja pjesama s aktualne ploče („Love Dance“, „Sunflower Sutra“), svoje hipnotično-repetativne mantre obogaćivali i world musicom, trip-hopom, čak i discom. Njihova zvučna slika nevjerojatno je jednostavna, do te razine da se čovjek zapita kako je moguće da ne postoje stotine bendova koji na sličan način spajaju te naizgled suprostavljene glazbene žanrove, i upravo savršena za pretvaranje pjesama uobičajenog trajanja od tri ili četiri minute u dance maratone tijekom kojih postaje gotovo nemoguće utvrditi kada je neka stvar uopće počela, a kamoli predvidjeti kada bi mogla završiti.
Cato nam se još jednom predstavila kao izuzetno energična i uživljena „frontwoman“, Johnstonove riffove lako biste iz amsterdamskih klubova mogli preseliti na prašnjave ploče Buddyja Guya ili Muddyja Watersa, a dojam novog koncertnog trijumfa zaokružila je publika doslovno ne puštajući bend da siđe s pozornice.
Poslije gotovo dva sata svirke i eksplozivnog vraćanja na bis to su ipak napravili, pri čemu moram priznati da se ne sjećam kada sam na licima nekog glazbenika vidio toliko sreće i zadovoljstva kao sinoć kod članova My Babyja.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
