Ace (Skunk Anansie): Očekujte pravi naenergizirani rock koncert!

Uoči koncerta Skunk Anansie na Šalati razgovarala sam s Martinom Kentom, jednim od najboljih živućih gitarista, kompozitora i tekstopisaca, koji je i kreativni ravnatelj na Academy of Contemporary Music (titula na engleskom je Director of Creative Industry Development), a najpoznatiji je jednostavno kao Ace.

Skunk Anansie: Ace, Skin, Mark i Cass (Foto: promo)

Izguglavši broj, otkrila sam da je u Berlinu pa sam pripremila ulet o turneji i, minutu prije roka, u 14:14 pritisla zelenu ikonicu i duboko udahnula. Uspio me zbuniti s najobičnijim pitanjem, ne toliko zato što sam lako zbunjiva, već zato što ljubaznost od takve ikone nisam očekivala, iako sam trebala, poznajući njihove pjesme i sve što taj bend znači. Sva priprema odmaglila je u daljinu ekrana, jer je naš intervju počeo naopako: njegovim pitanjem meni.

Zdravo, Ace, drago mi je da se čujemo.

Ace: Hvala ti. Kako si?

Trenutno sam u sedmom nebu! A ti?

Ace: Dobro, dobro. Sad sam u Berlinu, imamo slobodan dan, mali predah od posla pa odmaram u hotelu i slično, tako da mogu reći da je baš fino. Turneja je dosad bila stvarno dobra, ali isto tako je i sve to dosta zamorno, znaš, toliko energije ulažemo u nju pa je ustvari lijepo imati slobodan dan. Uživam u njemu. A kasnije ću prošetati do grada, pojesti nešto fino, apsorbirati Berlin, tako divan grad.

Malo ćemo zagrebati u politiku, jer “sve je politično”, a i Skin je dosta glasna u medijima i na društvenim mrežama. Još uvijek smo u istoj državi, tj. Uniji, bar na kratko. Što misliš o tome? Osobno, nisam fan Brexita, mislim da smo svi dio jednog svijeta i jedne velike obitelji i, ako dobro pamtim, jedna od tvojih gitara je imala stickere na anarhiju (trebala sam spomenuti i peace, op. a.).

Ace: Da, da. Mislim, taj Brexit, to je smiješno, zar ne? Uopće ne znamo što će se dogoditi. Nitko ništa ne zna. Samo se nadam da će svi zaboraviti na njega i da se neće dogoditi. Jako je blesavo sve to, pogotovo kad uzmemo u obzir sav trud koji je uložen da budemo dio Europe i da mi kao bend u tu nastupamo i putujemo. Situacija je suluda. Mislim da se tu radi o tome da ljudi koji žele izaći iz EU pokušavaju kontrolirati državu. Znači, na tome smo. Imamo gomilu glupih ljudi koji žele kontrolirati našu državu.

Brexit, to je smiješno, zar ne? Uopće ne znamo što će se dogoditi. Nitko ništa ne zna. Samo se nadam da će svi zaboraviti na njega i da se neće dogoditi.

Čitava priča je pomalo kaotična i stvarno nemam pojma što će se dogoditi, jer upravo su opet odgodili izlazak. Da nisu, mi bismo bili na turneji u Europi kad bi se Brexit desio, ali sad nas ipak neće zahvatiti dok se ne vratimo. Još uvijek ne znamo, ni kao bend ni kao muzičari, ništa o pravima koja ćemo imati kad budemo putovali okolo na svirke. Znači, situacija je užasna, a čini se da nitko ne zna što se događa, da nitko ne može u vezi svega toga ništa učiniti i da nitko ne sluša građane. Imali smo velike proteste, marš, ali izgleda da ništa od toga ne postiže neki učinak.

Skunk Anansie (Foto: promo)

Da, čini se da nas elite koje sve nadziru žele razdvojiti, ali sve više ljudi se pokušava povezati. Reci mi, molim te, kakav je tvoj dojam, vole li ljudi iste pjesme na različitim mjestima? Npr. Hrvatska je većinski katolička pa je prirodno da najviše volimo pjesme poput “Selling Jesus”. Je li ta pjesma svugdje kontroverzna ili to ovisi o državi?

Ace: Mislim da je univerzalna. U pravu si ustvari, zato što pjesma ima veliku širinu. Kad pišemo pjesme, one nisu posebno osmišljene za neki poseban prostor ili vrijeme. Mislim da su kao jedan sentiment, osjećaj koji traje jako dugo, ali isto je jako rasprostranjen. Tako da možeš otići u New York i tamo odsvirati “Yes it’s fucking political” i bila bi jednako oštra i jednako relevantna kao kad odeš u Hrvatsku i odsviraš je. Različite vlade, različiti ljudi, različita vremena, različita godina, ali pjesme i dalje šalju iste poruke, ja mislim, klasične poruke. Kad pišemo pjesme, težimo tome da one imaju nekakve klasične poruke koje, čini se, ne gube na snazi i još uvijek imaju smisla, godinama kasnije, na različitim mjestima.

Da, na neki način je tužno da su još uvijek aktualne 25 godina kasnije, ali i to je ustvari i pozitivno jer možemo prepoznati koliko te pjesme vrijede.

Ace: Da, svijet se ne mijenja tako brzo, zar ne? Čudna je to borba.

Dobro je da barem imamo kapljice solidarnosti prema braći i sestrama. Recimo, obožavam pjesmu “Intellectualize my Blackness”, ali nisam crnkinja.

Ace: Mislim da ljudi vole tu pjesmu jer govori o stvarima u koje ljudi vjeruju. Znaš, možemo otpjevati neku pjesmu, bilo tko može otpjevati neku pjesmu o bilo kojoj rasi ili o bilo kojem jeziku, ali zato što vjerujemo u to što pjevamo, ljudi reagiraju u stilu “da, s vama smo, vjerujemo u taj sentiment, dijelimo vaša uvjerenja”. Tako da mislim da zato, iako nisi crnkinja, i ti reagiraš u stilu: “razumijem da u pjesmi govore o nečemu što je njima važno pa vjerujem u njih kao ljude”.

Da, i mogu prepoznati moje osobne borbe u stvarima kroz koje su prošli. Imaš li omiljenu pjesmu od Skunka? Koja ti je omiljena pjesma od Skunka?

Ace: Omiljena pjesma od Skunka? Morao bih razmisliti. Od svih, da istaknem samo jednu, vjerovatno bih morao izabrati “Charlie Big Potato”, zato što ima toliko različitih dijelova.

Da, ona je kao simfonija.

Ace: A za svirke uživo, morao bih izabrati “Ugly Boy”, to mi je jedna od najdražih za svirke uživo, stvarno uživam svirati tu pjesmu.

Ja obožavam čuti “The Skunk Heads” uživo.

Ace: Stvarno?

Nadam se da ćete je svirati u Zagrebu. Jako je energetična.

Ace: Svirat ćemo je, svirali smo je zadnjih par noći, tako da se nadam da ćemo je svirati i u Zagrebu.

Kad poslušamo u prošlost, ustvari nije bilo puno bendova koji su imali snažne i izravne političke poruke.

I mnoge “Little Baby Swastikkke” nam se pojavljuju na zidovima i po grafitima. Ima grupa koje ih popravljaju, npr. pretvaraju ih u vjetrenjače, ali čini se da postoji porast fašističkih i neonacističkih grupa. Vi u pjesmama uvijek imate društvenu kritiku. Bi li rekao da je to rijetko u rokenrolu danas?

Ace: Da, mislim da je to poprilično rijetko. Mislim da je bilo rijetko i u starim danima rokenrola, isto. Ako gledamo rock muziku općenito, ustvari su velik dio nje ljudi koji pjevaju o, ne znam, zabavi, dobrom provodu, ili o čarobnjacima i vilama, ili o rokenrolu, damama. Evo recimo, kad pogledaš Led Zeppelin, oni su svirali nekakve mistične pjesme. Ako slušaš Bon Jovija, glavne teme su tulumi, ljubav i pivo. Motorhead je bio o rokenrolu. Tako da, kad poslušamo u prošlost, ustvari nije bilo puno bendova koji su imali snažne i izravne političke poruke. Nema ih puno ni danas, tako da mislim da je to isto, nije se ustvari puno promijenilo.

Postoji i jedan kreativni otpor kroz stvaranje dobrih stvari – surađuješ s mnogo europskih sveučilišta, omogućuješ svirke mladim umjetnicima, a meni je najdraže to što postoji Skunk Anansie stipendija za mlade talente.

Ace: Mi vjerujemo u ljude i mi smo ljudi za ljude i volimo ljude i zato i vjerujemo u ljude. Mislim da je to nekako dio toga što jesmo. Školarina – sama ideja je meni pala na pamet, zato što radim za muzički koledž kad nisam na turneji, odnosno ravnatelj sam tamo, zove se ACM. Gledali smo razne stipendije koje imamo i samo mi je došlo “pa trebali bismo mi kao Skunk Anansie imati stipendiju” koja pokriva studentske troškove sve do njihove diplome, odnosno da nemaju nikakvih troškova školovanja. Znaš i sama, fakultet je skup, pogotovo danas, ali izabiremo ljude koji su talentirani, koji imaju volju za rad i koji imaju nešto posebno. Taman smo izabrali novog stipendista za ovu akademsku godinu i jedva čekamo da ga upoznamo kad se vratimo u London.

Sad širite pozitivan utjecaj. Veliki pomažu malima, to je super, nema puno bendova koji to rade.

Ace: Istina, bendovi to ne rade, pogotovo ne američki. (smijeh)

I moram ti reći da me oduševilo ime kad ste imali povratnički koncert kao SCAM (skraćeno Skin, Cass, Ace, Mark, doslovno “prevara”, op. a.). Prije toga izdao si solo-album Still Hungry s ekipom poput Skye iz Morcheebe ili Lemmyja iz spomenutog Motörheada. Kako ti je bilo raditi sa svojim, hajmo reći, uzorima?

Ace: Pa to je bilo jako dobro, jer je ono što se s tim albumom ustvari dogodilo je to da je započela moja karijera producenta. Znači, kad je Skunk bio u tom svom tihom periodu, tada sam ustvari svuda producirao albume. Nakon što sam snimio taj album, svi su htjeli da produciram i njihove albume, tako da mi je taj album na neki način lansirao producentsku karijeru. Pet-šest godina samo sam putovao po Europi i producirao albume. Bilo je jako, jako dobro. A rad s ljudima ljudima na Still Hungry, mislim, pa sve sam ih znao, tako da je to sve bilo jako lako i jako zabavno. Jednostavno, ja bih napisao muziku, poslao im, a oni bi došli u studio na dan ili dva i čisto otpjevali uz tu muziku. Oko mene je bio odličan tim, bilo je stvarno zadovoljavajuće iskustvo, ali isto me je koštalo jako puno novca. Izgubio sam puno novca da bih snimio taj album. (smijeh)

Dobro, ali evo sad i Skunk ima svoj lable. Bi li rekao da je lakše raditi, čak i producirati, pod vlastitom izdavačkom kućom? Čini mi se da Black Traffic i Anarchytecture imaju nekako “skunkskiji” zvuk. Imate li više slobode? Mislim, sigurno je bolje.

Ace: Da. Za nas je dobra stvar je što sad imamo vlastitu izdavačku kuću i praktički možemo raditi ono što mi hoćemo. Možemo snimati albume kad mi hoćemo, možemo ih izdati kad mi hoćemo, s artworkom koji mi hoćemo. To je ono najbolje kad imaš svoj lable. Zahtijeva puno rada da bi zaživjelo, ali mi smo ti koji odlučujemo što ćemo raditi. Time sam ustvari zadovoljan, to je ono što je važno.

Skunk Anansie (Foto: Promo)

Bez cenzure. Produktivni ste kao i uvijek, taman ste objavili obljetnički album [email protected] i novi spot za “What we do for love”. Možemo li računati na još novog materijala ili možda album uskoro?

Ace: Da!

Zakon!

Ace: Da, planiramo snimiti još jednu pjesmu kad se vratimo kući, nakon ove turneje, tako da će biti još jedna pjesma vani, a onda ćemo napisati novi album. Ustvari, već smo ga počeli pisati. Nastavit ćemo s pisanjem, poslije toga ćemo se povući, snimiti materijal, a onda i objaviti kad bude sve spremno. Stvarno nam odgovara to što možemo objavljivati kad želimo, tako da ne moramo nikoga čekati. Nova pjesma, rekao bih da bi mogla izaći u sljedećih nekoliko mjeseci. Onda novi album… Jedino, tko zna koliko koliko dugo će nam trebati da ga napišemo. Brzi smo kad snimamo, ali dosta spori kad pišemo.

Možemo li ga očekivati kroz sljedeću godinu-dvije?

Ace: Da.

Inače, pročitala sam da će vam u Zagrebu biti najveći samostalni nastup na turneji. Praktički ste tu već doma. Nikad neću zaboraviti vašu svirku u Močvari 2010, Markov rođendan, a Skin se popela na šator od tonca i skočila u publiku, bez da je prestala pjevati. Sjećaš li se toga?

Ace: Da, da, da, da, da.

Volite dolaziti u Zagreb? Da očekujemo nešto posebno?

Ace: Da, bit će divlje, bit će jako dobro. Mislim, da budem iskren, čitava turneja je bila stvarno jako dobra. Zahuktava se kako prolazimo gradove. Zahuktava se. Nastup ima dobru dinamiku, imamo jako dobru rasvjetu i takve stvari, ali najvažnije je što ima odlične pjesme, jako dobru energiju. Ono, stodesetpostotna vibra, gori sve, stvarna energija, odlična predgrupa (Lovely Quinces po prvi put s pratećim bendom, op. a.) – jako dobru izvedbu, to ćete dobiti. Pravi naenergizirani rok koncert!

Mislim da će mi to biti treći put da vas vidim, tako da jedva čekam!

Ace: Briljantno! Fantastično!

Mnogo ti hvala na vremenu, vidimo se u subotu!

Ace: Ugodan dan želim i hvala tebi što ovo radiš.

I tebi. Ciao!

Ace: Bye!

Hiperventilirala sam sljedećih 15 minuta dok sam preslušavala i duplirala snimku, uštipnula se da potvrdim da ne sanjam i tek nakon desetak slušanja skužila sam koliko blesavo zvuče ovi moji “braća i sestre”, a brat Ace mi je, unatoč mom totalnom amaterizmu s dijeljenjem vlastitih stavova (koje je on dijelom formirao) i gubljenjem dragocjenih minuta, zahvalio što sam ga intervjuirala za koncert. Div.

Zadnje od Intervju

Idi na Vrh