Sredinom studenog glazbeni je svijet dočekao još jednu veliku obljetnicu, 25. rođendan U2-ovog ‘Achtung Babyja’. Ni tada ni iz današnje perspektive nije se radilo o običnom albumu – bila je to ne samo prijelomna, već i posljednja stvarno velika ploča u karijeri najpoznatijeg irskog rock kvarteta.
Ulazak u novo desetljeće u njihovom je slučaju bio popraćen zvonom za uzbunu: grunge horde nezadrživo su nadirale iz Seattlea, konačno dočekavši i tržišno priznanje u obliku Nirvaninog „Neverminda“, a tisuće mladih Britanaca plesale su „stiskavac s ecstasyjem“ u ritmu acid-housea i ranog techna. Nekim bendovima, poput manchesterskih Happy Mondaysa i The Stone Rosesa uspjelo je, barem nakratko, pronaći tajnu formulu kojom su gitare i živi bubanj ostali zanimljivi novim klincima, što se za glavne aktere ove naše priče teško moglo reći, pogotovo nakon što je Ian Brown izjavio kako su se „okupili da spase svijet od U2-a“. Pridodamo li tome i distorziranu neopsihodeliju shoegazea, postaje jasno zbog čega su Bono Vox i ekipa strahovali da će se preko noći pretvoriti u islužene dinosaure čiji zastarjeli zvuk neće zanimati generacije devedesetih.
Tri godine ranije, katastrofalan dokumentarac „Rattle And Hum“ i tek zahvaljujući nekolicini dobrih singlova nešto kvalitetniji istoimeni album kritika je nemilosrdno sasjekla, a na udaru se posebno našao Bono Vox i njegove sve neuvjerljivije i ispraznije parole o mijenjaju svijeta. Zbog svega navedenog, postalo je jasno kako im je jedini izlaz ponovno izmisliti, iznova stvoriti same sebe, u čemu su im trebali pomoći Daniel Lanois i Brian Eno, producentski tandem s kojim su stvorili bestseler „Joshua Tree“.
Prvi sessioni u berlinskom Hansa studiju nisu mogli proći gore, a stalne trzavice oko smjera kojim bi bend morao krenuti zamalo su dokrajčile U2. The Edge, u nešto manjoj mjeri i Bono, tih su se dana navukli na plesnu glazbu i sirovu snagu industrial sastava poput Einsturzende Neuabauten i The Young Gods, što baš i nije odgovaralo njihovoj ritam-sekciji koja je željela nastaviti razvijati klasičniji rock izričaj „Rattle And Huma“.
Eno ih je uspio uvjeriti da njihove vizije ipak nisu toliko suprostavljene, a koliko je u pravu postalo je jasno u trenutku kada je The Edge počeo svirati akorde koji će uskoro prerasti u jednu od njihovih najvećih i najuspješnijih pjesama. „One“, balada za koju se od prvog trenutka znalo da će postati evergreen, po mnogočemu je spasila bend, vrativši mu samopouzdanje i probudivši staru kreativnu kemiju među njegovim članovima. Svjesni da imaju pjesmu koja će trajati vječno, mnogo su lakše i bezobraznije skretali u nepoznato i „petljali“ s ritam-mašinama, sampleovima, studijskim eksperimentima (dva potpuno drugačija vokala puštena istovremeno) i novim utjecajima, naučenima i preuzetima od izuzetno uzbudljive i kreativne elektronske scene.
Posljednji komadić mozaika inspiracije, posebno u „Zoo Station“, u kojoj je gitara zvučala kao bušilica, „Until The End Of The World“ ili „Acrobat“, pronašli su u kokainom i psihičkim problemima progonjenoj trilogiji albuma koje je Eno krajem sedamdesetih snimao s Davidom Bowiejem, dok se stari U2 donekle mogao prepoznati tek u laganijim temana „Tryin’ To Throw Your Arms Around The World“, „Who’s Gonna Ride Your Wild Horses“ i „Love Is Blindness“.
Rad na albumu nastavljen je u rodnom im Dublinu, gdje im se priključio još jedan producentski mag i bivši suradnik, zaslužni novovalac Steve Lillywhite, no problemima tu nije bio kraj. Demo snimke na kojima su radili puna dva mjeseca, Brian im je vratio nazvavši ih „kompletnom katastrofom“, a nedugo kasnije iz hotelske je sobe ukraden DAT s radnim verzijama, u budućnosti pretvoren u kultni bootleg „Salome: The (Axtung Beibi) Outtakes“.
Kada je „Achtung Baby“ konačno dovršen, za prvi singl izabrana je „The Fly“ za koju se smatralo da će najbolje predstaviti novi glazbeni smjer. Premda se mjesecima pisalo o „potpuno drugačijem, plesno orijentiranom albumu U2-a“, pjesma je prilično zbunila i šokirala obožavatelje. Legendarne Edgeove post-punk riffove zamijenio je pravi vrtlog distorzije i najrazličitijih gitarističkih efekata koji je lebdio iznad dance beata i šaputavog, tjeskobnog vokala nekog čudnog tipa od glave do pete odjevenog u kožu i skrivenog iza ogromnih tamnih naočala. Upravo Vox je otišao najdalje u kreiranju nove scenske persone – umjesto onog golobradog, zanesenog mladića koji je mahao bijelom zastavom uzvikujući „Sunday Bloody Sunday“ dočekala nas je SF-ovski bizarna figura nalik onima u kakve se pretvarao Bob Geldof u ekranizaciji „The Walla“, a dotadašnje, političke i socijalno osvještene teme ustuknule su pred introspektivnim stihovima o seksualnosti, izdaji, duhovnosti, gubitku vjere, uništenim odnosima i samoći.
Prvotni šok brzo je prošao, kritičari su se počeli natjecati tko će više nahvaliti seriju briljantnih singlova („Mysterious Ways“, „One“, „Even Better Than the Real Thing“, „Who’s Gonna Ride Your Wild Horses“), a sam album postao je pravi „game changer“ i oduševljenim starim fanovima pridodao pravu vojsku onih kojima se od tradicionalne gitara/bas/bubanj formacije dizala kosa na glavi.
U to vrijeme stvarno se činilo da U2 ništa ne može zaustaviti i da su sposobni isporučiti remek-djela u svakom od postojećih glazbenih žanrova. Umjesto toga, uslijedio je megalomanski audiovizualni cirkus zvan „Zoo TV“, zamišljen kao satiričan pogled na televiziju, medije, isprazno poziranje rock zvijezda i slične društvene anomalije. Iza pozornice stajali su veliki videozidovi preko kojih se Bono javljao u eter, primao pozive i daljinskim upravljačem šaltao programe, no u tom tehnološkom čudu sve manje mjesta ostajalo je samoj glazbi. The Fly, Mirror Ball Man, MacPhisto i druge Voxove kreacije u konačnici su ispale pretencioznije i iritantnije od svih „rock bogova“ koje je želio parodirati i ismijati pa ne treba čuditi što su se s njim u idućim dekadama sprdali čak i autori „South Parka“, o kolegama sa scene da i ne govorimo. Usprkos tome, javnost mu takva prekenjavanja nije previše zamjerila, barem ne onoliko koliko bi zamjerila nekom drugom pop-rock frontmenu. Vjerojatno zbog starih zasluga kojih ćete i dan-danas najviše pronaći upravo na „Achtung Baby“.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
