Riječ je o istinskom putovanju u korijene i, iskreno, tko zna koliko daleku prošlost u kojoj osim jarma nedaća ovaj narod za drugo nije ni znao. ‘Tanac za crnega vraga’ dolazi kao portal empatije prema životima naših starih. Ogoljeni smo i izloženi svojevrsnom vanvremenskom empatijskom ekvinociju s njihovim sudbinama.
Adam Semijalac glazbeno djeluje pod imenom Bebè Na Volè. Bebè Na Volè je uglavnom, kako bi Ameri rekli, solo act. Jedan čovjek s gitarom i pred mikrofonom. Blues. Onako kao je to radio Robert Johnson. Osnova osnove. Opskurno. Može li opskurnije od toga?
Može. Ali tamo gdje se to događalo puno prije nego u Americi. Ovdje, u ovim našim krajevima, gdje su bol i siromaštvo stoljećima nastanjeni i gdje kad duša želi iskočiti iz svoje kože zbog nedaća, otvori se grlo u nekom polutonu, a za instrument se ne pita jer ga nema. A kad je toliko gusto i opasno da ne smiješ ni zucnut, onda se po vrletima plesalo nijemo kolo, kakav je običaj bio u Zagori.
Adam Semijalac se kao vrsni pjevač na ovom albumu dakako nije bavio nijemim kolom, već vokalnim nasljeđem onog što bi mogli uvjetno nazvati balkanskim prabluesom. Naime, ovaj album je nastao kao rezultat etnomuzikološkog istraživanja “Ode zemlja u led’nu, svak ti šuti istinu” (2018 – 2019). Baveći se istraživanjem folklornog nasljeđa – narodnog bluesa – i u narodu s njim povezanim običajima, umjetnici Selma Banich i Adam Semijalac istraživanje su proveli u sklopu Otvorenog studija Galerije Miroslav Kraljević, preslušavajući dostupnu građu na Institutu za etnologiju i folkloristiku u Zagrebu, te periodički vršeći terenske posjete Lici, sjevernoj Dalmaciji (Zadarsko zaleđe i otok Pag) i Slavoniji (Đakovština).
>> Poslušajte: Adam Semijalac “Tanac za crnega vraga”
Koncepcijski se album sastoji od pet pjesama od kojih dvije premašuju deset minuta trajanja („Oj Goran sine“ i „Što će samnon biti?“) i dvije bonus pjesme „Vidi majko“ i „Ajmo doma“. Možda bi odmah sad na početku trebalo reći da ako ste dosad uspješno zazirali od ojkanja i tradicijskih napjeva, onda bi mogli otvoriti vrata tome upravo kroz ovaj album. Kao što je kazano, Semijalac je vrstan pjevač, ali se itekako zna prilagoditi narodnom melosu. Kao drugo, posjeduje odličan osjećaj za ritam, te produkcijskim dupliranjem ili tripliranjem vokala uspješno premošćuje prepreku višeglasja u uvjetima u kojima radi sam.
„Tanac za crnega vraga“ stoga nije fuzija u kojoj blues zvuk gitare traži svoje korijene u drugom podneblju (nešto što je bilo prilično popularno kod etno izvođača u proteklom desetljeću). Gitare tu nema. Pojavljuje se tek u bonusima na kraju, ali i tu više za postizanja atmosfere, nego u ulozi držanja harmonijskog ritma. Riječ je o istinskom putovanju u korijene i, iskreno, tko zna koliko daleku prošlost u kojoj osim jarma nedaća ovaj narod za drugo nije ni znao.
S druge strane pitanje je bi li „Tanac za crnega vraga“ ikad izašao u ovom obliku da nismo u periodu u kojoj nas lupaju nedaće. Konkretno, bremenita je pandemija koronavirusa svugdje u svijetu, a u Zagrebu je pak podebljana nedavnim jakim potresom koji je poprilično oštetio povijesnu jezgru i centar grada. Nije baš prizor kao u jednom Alepu, ali ljudi hodaju sredinom ulica očiju uprtih u krovove s kojih nikad ne znaš koće li skliznuti neki oštećeni dimnjak jer tlo i dalje podrhtava. Obzirom da nam se uz sve još smiješi i bankrot zbog dugogodišnje rastrošnosti gradske vrhuške, može se reći da je crni vrag došao po svoje. Utoliko više nam „Tanac za crnega vraga“ dolazi kao portal empatije prema životima naših starih. Ogoljeni smo i izloženi svojevrsnom vanvremenskom empatijskom ekvinociju s njihovim sudbinama.
No u svemu postoji još jedan simbolički moment. Živimo u državi gdje izuzetno veliki broj kreativnih glazbenika koji su živjeli od nastupa uživo nema pristupa radijskim i televizijskim eterima čime su zakinuti za tantijeme s te strane. Semijalac je upravo jedan od njih. Pred njegovim albumima se klanjaju recenzenti diljem svijeta, po Hrvatskoj je punio klubove, ali teško da će se dogoditi da ga netko pozove na neku televiziju da tamo nešto odsvira i da za to bude propisno honoriran. Semijalac je, shvatili ste, borac koji nikog ne vuče za rukav. Uz to jedan od najboljih gitarista kojeg ova zemlja ima. Stoga „Tanac za crnega vraga“ nosi posebnu težinu kad jedan od najboljih gitarista kojeg imamo objesi gitaru o klin. Postoji li snažnija kritika institucionalnog glazbenog stanja stvari u Hrvatskoj? Ja mislim da nema. Pa još kad ispadne da je taj autohtoni nam autor i gitarist ujedno u praksi i vrsni muzikolog i interpret našeg folklora, onda se uistinu možemo poistovjetiti s očajem njegovih grlenih vapaja pred sudbinom koja će nas sve zbrisati s lica ove zemlje kao i bezbrojne prije nas u sličnom očaju. Drage institucije i udruge koje se busate u prsa kako se brinete o našim umjetnicima, ovaj Semijalčev očaj ide upravo vama na dušu.
I da, last but not least, užasno mi je žao što Semijalac nije uvrstio na ovaj album i „Baba Ljuba Blues“ (kojeg se može pogledati na Youtubeu), ali opet, bila su to neka druga vremena kad je gitara i uz teške rime unosila neku čudnovatu zvonku harmonijsku utjehu. Možda bi to ipak bila previše ‘optimistična nota’ za „Tanac za crnega vraga“.
Ocjena: 9/10
(Samizdat / Bandcamp, 2020.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
