Adastra ‘Surovi grade’ – tko želi biti zvijezda?

Pored želje za zvjezdanim letom, zagrebački bend Adastra i dalje ima problem s ‘razvijanjem krila’. Drugi album ‘Surovi grade’ nažalost upućuje na tu tvrdnju.

Adastra ‘Surovi grade’

Svoj drugi album objavio je zagrebački bend Adastra, u kojem je frontmen i glavni tekstopisac Jeronim Szabolcs Marić (nekada znan kao Jerko Marić, gitarist grupe Flare u kojem je glavnu riječ za mikrofonom tada imala njegova sestra Anđa Marić). Astralna veza između brata i sestre je i dalje jaka, jer su oboje fokusirani na svoje mađarske korijene. Anđa je prije godinu dana zapjevala na mađarskom, a Jerko je promijenio (umjetničko) ime. A zašto nisu u istome bendu, samo nebo zna.

Izgleda da Jeronim po svaku cijenu želi izaći iz sjene sestre, jer je Anđa slučajno ili namjerno uvijek bila u fokusu medija, čime god se bavila i to bez obzira koliko kvalitetna u tome bila. Jer eto, Anđa ima sedmo čulo za medije. Zanimljiva im je što god napravila, pa makar to bila i namještena svađa s Tonyjem Cetinskim u talent showu traženja grlatih klinaca koji misle da će nakon 5-6 otpjevanih covera postati zvijezde. Još da je uspješna u glazbi, gdje bi joj bio kraj?

No Jerko, odnosno Jeronim nikad nije privlačio pažnju medija, ali je bio radišan na tom polju. Zbog toga je teško pisati o bendu Adastra bez predrasuda i autor ovih redaka se svojski trudio potisnuti negativne primisli od onoga što bi se moglo okarakterizirati kao Jeronimov aktivizam. Priča je poznata, bend Adastra, odnosno Jeronim bio je jedan od glavnih inicijatora za organiziranje koncerata u svrhu suzbijanja nasilja među mladima nakon što je nesretni Luka Ritz ubijen od strane kvartovskih huligana. Eh sad, jako je lijepa gesta od nekoga poput Jeronima da želi takvom odvratnom obliku vandalizma stati na kraj, otvoriti oči svojoj generaciji i tako dalje. No problem leži u tome što je prečesto to izgledalo kao promocija njegovog benda.

Ipak se za takve stvari obično javno angažiraju etablirana imena koja već imaju slavu i djeluju svojim autoritetom koji ima određenu težinu. Prokleto je nezahvalna situacija kad se time bavi bend čiji je prvi album prošao nezapaženo jer mašta je prokleta stvar ako se krene u čeprkanje po motivima svega. Za rock bend i dalje postoji samo jedan prirodni put, a to je da se dokaže ili ne dokaže svojim pjesmama pred publikom. Sva ostala sredstva mogu biti trik, a ljudi ne vole kad ih se žedne vodi preko vode. Uglavnom, sav navedeni aktivizam je za Adastru (valjda su to članovi benda shvatili) samo dodatni uteg oko vrata za snimanja novog albuma, jer se jedino glazbom mogu otpuhati sve sumnje.

Četiri godine nakon objavljivanja prvijenca na red je došao album „Surovi grade“, čiji naslov opet upućuje na priču o Luki Ritzu. Svoj mozak ću opet prešaltati na gledanje samo pozitivne strane, odnosno da je to ipak nešto što bi se moglo shvatiti kao poslanje ove grupe i nikako drugačije, te se posvetiti samo (i isključivo) recenziranju albuma. Ono što je odmah jasno nakon prve i druge pjesme („Kamo god da krenem“ i „Svima se dogodi“) jest da Jeronim nije pjevač od formata, dapače muči se s tonalitetima i akcentima. S druge strane aranžmani su pretenciozni i raskošni. Kombinacija je to heavy metal rifova i orkestracija s čestim vratolomnim aranžmanskim izmjena s kojima bi i pokojni Ronnie James Dio imao muke da u tako zahtjevnoj formi ispadne uvjerljiv.  Problem je što Jeronim misli da on ima te vokalne mogućnosti.

S lirikom je stvar identična. Boluje od tipičnog sindroma od kojeg boluje većina hrvatskog popa (ali i rocka) – nema dovoljno hrabrosti za iskrenost, umjesto da se priča priča iz kuta pojedinca, njegove nutrine i realnih problema, zauzima se poza za političko-vjerski govor s nekog balkona s kojeg „puca pogled“ na puni gradski trg. U pjesmi „Iskreno“ postavlja se pitanje hrabrosti, časti, dizanju glasa i mijenjanju stvarnosti, dok autor, tj. Jeronim pjeva kako on „misli to što želi i želi ono što kaže“. Dakle iz pozicije nekoga tko se oslobodio i tko kao prorok ukazuje na pravi put. Samo što do kraja pjesme na kaže ni što misli, ni što želi, ni koji je pravi put. A pored toga, ako se uzme u obzir da se njegovim Surovim gradom već mjesecima valjaju prosvjedi, ispada da ne mora baš previše nekoga pozivati na hrabrost.

Kad smo već kod pjesme „Surovi grade“ tu je tekstopisac potonuo još dublje. Cijeli tekst pjesme je opet neka izvijena figura bez pravog upiranja prstom u neke konkretne krivce (kao što to npr. rade Rage Against The Machine), već nemušto sklepani tekst u kojem se guilt trip trpa na leđa (ni više ni manje nego) cijelome gradu. To nažalost samo potvrđuje da je pozivanje na kolektivnu krivicu na ovim prostorima otišlo predaleko, a Jerko toga čini se nije niti svjestan. On pak voli govoriti s visine, želi biti „Krik s krovova“ koji izmrcvarenoj radničkoj klasi (pardon, djelatnicima) želi otvoriti oči i reći im dvije- tri o slobodi, pa onda još pred kraj pop metal pjesma pretvori u reggae. Time se ne postiže željena marleyevska katarza, već se samo ostavlja dojam još jedne stilske vježbe.

Na tu pjesmu se pak nadovezuje „Nismo svi samo sjene“ u kojoj Jeronim pjeva kako ne želi biti brod koji tone. I tu valjda nesvjesno progovara o svojoj situaciji, iako se i tu opet obraća „drugima“. Progovara o svom oslobađanju iz sjene (čije, pogađate?). O tome da ne želi biti brod koji tone bi se mogao pronaći malo dublji smisao, jer Adastra je pored sve svoje želje da bude veliki bend, nažalost predimenzionirani brod za postojeću vještinu posade koja njime upravlja. Nešto kao Titanic, predodređeno za potonuće. Pored jake želje da bude velik, ovaj bend nažalost ne posjeduje pravo oruđe za to.

Afirmaciju traži kroz društveno-socijalne angažirane teme koje su pak nemušto artikulirane, tako da i pored solidne produkcije i kompliciranih aranžmanskih zapleta i raspleta, de facto Adastra ispaljuje ćorke. Divno je i krasno što je riječ o upornim momcima, no ako ozbiljno ne porade na lirici (ili ne pronađu boljeg pjevača), to će samo značiti produženje njihove agonije i ništa više od toga. Bend Vatra je kilometrima daleko od njih, a Adastra bi za početak njima trebali „oteti“ publiku, što se iz sadašnje pozicije čini nemogućim.

Ono u čemu je Adastra solidna i čemu bi se trebala posvetiti je ljubavna tematika. U prilog toj tvrdnji ide pjesma „Samo da znaš“, duet s Hanom Blažević koji drži vodi, jer se u neku ruku osjeća da je proživljen, a time i iskren, a ako i nije, Jeronim je tu dovoljno uvjerljiv. A u prilog tomu da bi se momci trebali riješiti i zahtjevnih aranžmana, koji nemaju drugu funkciju, osim da ih prikažu kao vrsne glazbenike, ide posljednja bonus pjesma, odnosno obrada Hourinog „Sladoleda“. Punk rock veselica u kojoj se osjeća da je grupa na svom terenu u nesputanoj jednostavnosti, ali time i dorečenosti (nije Houra bezveze to što jest). Još samo da Jeronim ne pjeva kao Robert Mareković…

Adastra je bend koji se za vlastito dobro treba spustiti na Zemlju, u suprotnom će i dalje biti hrvatski rock bend koji se ne uklapa u postojeću rock i alter scenu. A nije li to čudno?

Ocjena: 3/10

(Croatia Records, 2011.)

Zadnje od Recenzija

Idi na Vrh