Naslovnica prvijenca mlade američke pjevačice odaje svojevrsni klinički dojam zatvorenosti u mentalnu instituciju, no obzirom na ono što Adia Victoria glazbeno nudi na svom prvijencu, slika savšeno opisuje sadržaj. Nema tu ni R&B-ija ni hip hopa. Adia je odrasla na sasvim drugom zvuku, što, ruku na srce, mnogi ne drže normalnim.

„Beyond The Bloodhounds“ odlikuje organski zvuk bijele buke koju je Adia Victoria prigodno nazvala gothic blues, no to je zvuk koji korijene vuče iz vremena The Stoogesa i MC5 i koji su prihvatile brojne glazbene rock heroine. Dakle sve je puno nijansi koje podsjećaju na odrješitost Patti Smith i nedodirljivu ironičnost jedne Nico, a ako se krene prema budućnosti, kroz Adiu se mogu čuti utjecaji PJ Harvey, Fione Apple i Alanis Morissette, a kad se primjerice zarola pjesma „Out Of Love“ Victoria neodoljivo dojmi kao da je glazbena blizanka naše Lovely Quinces.
Kada se album sagleda u cjelini nema se osjećaj kako je Adia Victoria puki diskografski proizvod koji svojom neobičnošću treba ‘popuniti policu’ u moru ponude jer jedanaest pjesama (ako se izuzme kratki intro „Lonely Avenue“) konzistentno pričaju priču u ovoj novoj autorici koja potpisuje sve otpjevano na „Beyond The Bloodhounds“. Ne radi se o copycat crnoj pjevačici lako uklopivoj u unaprijed zadane sheme, već o konzistentnoj autorici i glazbenici kojoj ni nakon nekoliko slušanja ne bi dali crni vokal. Jednostavno kazano, glazbeni svemir Adie Victorie kao da je cijepljen od onoga što voli hood.
[youtube]http://www.youtube.com/watch?v=Dwdapv-Aa8E[/youtube]
A zanimljivo je da je riječ o djevojci iz Južne Karoline, jedne od šest blizanaca u obitelji. U školu se, po vlastitim riječima, u mladosti nije uklapala, kao ni u sredinu, a koliko ju je počela privlačiti glazba Milesa Davisa, toliko je bila vezana i uz glazbu Kurta Cobaina i Fione Apple. Koliko su je brzo zapazili u Atlantic Recordsu, toliko brzo su je angažirali i modni časopisi otkrivšu u njoj crtu koju nemaju drugi crni modeli, a opet ni taj modni svijet nije nešto o čemu je maštala u mladosti. Velika crta autobiografskog i njene situacije opisuje sam naslov albuma. Ne čudi da se osjećala kao lovina koju love psi tragači. U tom svijetlu svaki odvaljeni, neupeglani, distorzirano-mikrofoničan gitarski riff na albumu zvuči kao njen iskreni stav – jedino oružje kojim krhka mlada žena tjera demone od sebe.
„Beyond The Bloodhounds“ uistinu je ugodno zvukovno iznenađenje, plastični dokaz koji ruše predrasude poimanja crne i bijele glazbe jer Adia Victoria nije izvojevala pobjedu na tuđem terenu, već na svom, na glazbi u kojoj se pronašla i koju istinski osjeća, ukidajući tako (glazbene) podjele koje su srastale desetljećima prije.
Ocjena: 8/10
(Atlantic Records / Dancing Bear, 2016.)