Pjesnik i književnik Ahmed Burić, u pratnji Damira Imamovića, kao i još trojice glazbenika s kojima je te večeri okupljen bend u nedjelju je u zagrebačkom klubu Sax! predstavio uživo album ‘Sin pustinje’.
„Sin pustinje“ je djelo koje je u neku ruku nastalo slučajno, pogonjeno okolnostima pandemije na početku dvadesetih motivirano željom Damira Imamovića da poezija Ahmeda Burića dobije glazbenu dimenziju. Burić je dakako pristao, jer kako mi je rekao prije koncerta „ionako se nije imalo što pametno za raditi u to vrijeme“, a ono što se u početku činilo da će biti spoken word album privukao je i druga regionalna glazbena imena. Soundscape je radio Ivan Mihajlović, gitaru je odsvirao Toni Kitanovski, a Damir Imamović se prihvatio tradicionalnih žičnih instrumenata, između ostalih i tara – drevnog perzijskog glazbala. Time je nastalo jedinstveno hibridno djelo koje posjeduje izuzetnu snagu stihova Burićeve poezije koje pogoni sastav izuzetnih glazbenika koji su oko svega stvorili ambijentalnu zvučnu auru. Svi spomenuti glazbenici bili su pratnja Buriću u Saxu uz zagrebačko pojačanje bubnjara i perkusionista Nenada Kovačića, što je svakako bilo očekivano obzirom na dugogodišnju suradnju između Imamovića i Kovačića.
Sax! se solidno ispunio publikom među kojom nije nedostajalo domaćih glazbenih imena koja su očigledno znala što donosi „Sin pustinje“, jer u nastavku večeri je slijedilo ono što bi se moglo nazvati trijumfom „ozvučene lirike“ u kojoj je Ahmed Burić bio ona iznimka koja potvrđuje pravilo da u vremenima kada se čini da netko tko bi se kolokvijalno mogao okarakterizirati kao „klasični poeta“ superiorno demonstrira kolika je snaga riječi i stihova kad izlaze iz srca i proživljenog, kao i onu vrstu filozofske i egzistencijalističke misli koja tiska nutrinu kao progutani kamen kojeg se ne može provariti.
Kod Ahmeda Burića je teško procijeniti je li dublja vreća njegovih sjećanja protkanih anegdotama ili ona u kojoj filozofski promatra i doživljava Balkan u cjelini podsjećajući na posljednjeg gorostasa izumiruće vrste koja je živjela empatiju prema svima na ovim prostorima od Vardara pa do Triglava, ali koji ne može a ne progovoriti o problemima kroz jastvo u kojem pronalazite i osobne dodirne točke. On je erudit koji je u stanju dočarati sudbinu nestalih državnih entiteta kroz sjećanje na posljednju nogometnu utakmicu reprezentacije DDR-a ili se osvrnuti na značenje rocka kroz par anegdota, ili pak kad kroz kontrastnu konstrukciju „jazz i ćevapi“ dočara svu kompleksnosti i „kaos bogatstva ovih prostora“. Uz to je jedan od rijetkih s ovih prostora opremljen intelektom i hrabrošću da kroz obraćanje Isusu Kristu objasniti nagon preživljavanja ljudske vrste.
Izuzetan je i u polju ljubavne poezije o kojoj kontrastno progovara na način da kaže da najvažnije ljubavne pjesme nisu nikad o ljubavi, već o nečem drugom, ostavljajući da u zraku lebdi neizgovorena bol, kao što je sasvim jasno o čemu govori kad govori o „Trećem svjetskom“ što ukazuje na njegovu vještinu da proširi pojam apokope na cijelu završnu riječ ili misao. Ta Burićeva moć da vam u mrežu elektriciteta sive mase utisne neizgovoreno uistinu je fascinantna.
Njegova moć da publiku sa svakom pjesmom povuče u emotivno bolne dubine bila je jednaka njegovom neforsiranom i instinktivnom stand-upu između pjesama koji je pokrivao i situacije u kojima je i Damiru Imamoviću na pozornici trebalo vremena da se prestane smijati, jer Burić osim što je intelektualni kolos je i netko tko voli šalu, posebno kad se ukaže situacija koja otvara zicer za foru koju tog trenutka mora „ispucati u rašlje“. Konferansije koji će vas prvo potaknuti u ugodu, a potom ozbiljna pogleda navesti da razmišljate o smrti, kao i obratno. Malo Olimp, malo Stiks. Jazz i ćevapi. Sin pustinje – kako za sebe kaže – sudbina koja ga je snašla jer cijeli život nije znao što je važno, a opet čovjek koji nam je te večeri izgovorio toliko toga važnog, jer vjerojatno i sve najvažnije pjesme o pustinji nisu o pijesku već o nečem drugom.
Obzirom da su Burić, Imamović, Kitanovski i Mihajlović trenutno na promotivnoj turneji „Sina pustinje“, svakako je preporuka da taj jedinstveni spoj spoken worda i glazbe ne propustite u svojoj sredini.