Francuski pioniri blackgazea sinoć su premijerno posjetili Hrvatsku na krilima svog novog albuma ‘Les Chants de l’Aurore’.
Sviraju li francuski Alcest metal za nemetalce ili nemetal za metalce? Sudeći po publici koja se okupila na njihovom premijernom nastupu u Hrvatskoj u zagrebačkom klubu Boogaloo i jedno i drugo bi moglo biti točno. Posjetitelji kao da su bili podijeljeni na one koji posjećuju sve metal koncerte na Zagrebu i one koji izgledaju kao da takve rijetko pohode. Ono što je na koncu bitno jest to da su nastupom benda okupljenog oko Stéphanea Pauta Neigea mogli i jedni i drugi biti zadovoljni.
Vezano za same žanrovske odrenice, Alcest se deklariraju kao kombinacija post black metala i shoegazea, popularno skraćeno u blackgaze, struju metala kojoj se sam Neige može prozvati svojevrsnim rodonačelnikom. Premda su black elementi jasno prisutni u tutnjajućem ritmu bubnjeva i povremenim eksplozijama grubog pjevanja, čini mi se da se ovaj bend začet u Bagnols-sur-Cèze više oslanja na melodičnost post rocka i njegove uspone u himničnu uzvišenost, pa je jasno da u njihovoj glazbi mogu uživati i oni skloni bendovima kao što su primjerice God Is An Astronaut ili pak Goodspeed You! Black Emperor.
Takvim glazbenim naslanjanjima bend djeluje unutar post-metal struje, pa ne čudi činjenica da je najviše majica u publici, osim onih svježe kupljenih Alcestovih na merch štandu, bilo onih s logom islandskoga Sólstafira koji je u istoj dvorani lani održao jedan od onih nastupa koji su zaslužili biti navedeni na popisu najboljih koncerata godine našeg portala, ali su na kraju mojom krivnjom ostali bez reporta za što im se ispričavam, ali poput kakvog amatera jednostavno nisam mogao izdržati gužvu na Amorphisu koji je svirao poslije njih.
U svoj prvi posjet Zagrebu, Alcest su došli na krilima odličnog novog albuma “Les Chants de l’Aurore” koji je objavljen ranije ove godine i upravo su ovim koncertom pod platnom koje nosi sliku nove naslovnice lansirali njegovu promotivnu turneju. Publike se skupilo toliko da u manje klubove ne bi svi stali, a ovdje se dupkom napunio prostor s ograđenom galerijom. Posjećenost, dakle, sasvim zadovoljavajuća.
E, sad o onom što je bilo manje zadovoljavajuće. U privatnim razgovorima u zadnje vrijeme često ponavljam kako ne volim pisati o kvaliteti zvuka na kocertima (budući da se i na onima s najboljim ozvučenjem nađu neki koji prigovaraju), osim ako je u pitanju element koji presudno djeluje na cjelokupni nastup, a u sinoćnjem slučaju to je gotovo završilo tako s obzirom na to da je prvih nekoliko pjesama, a ovdje govorimo o prilično dugačkim pjesama, završilo u miksu u kojemu je prejaki bubanj nadglašavao gitare, a vokali su zvučali skoro kao da dolaze samo iz monitora, što je svakako štetilo dojmu.
Dopustivo je da se takvo što dogodi na prvoj pjesmi i ispravi do druge, ali sinoć je to trajalo ipak malo predugo, pa su tako nažalost na snazi izgubile uvodna “Komorebi” s novog albuma i singl “L’Envol”, a djelomično i odlična “Améthyste”. Je li razlog tome činjenica da je u pitanju sam početak turneje i da neke stvari po pitanju zvuka na pozornici još nisu dovoljno razjašnjene? Možda jest tako, ali i nije neka utjeha.
Kad su po tom pitanju stvari stale na svoje mjesto, a na koncu jesu, bend je dobio priliku pokazati kako zapravo treba zvučati blackgaze uživo, s growl dijelovima koji plaze iz pakla i propinjućim gitarskim dionicama koje sežu u nebesa. Alcest je prikazao nove načine na koje glazba može biti i mračna i uzvišena, i strašna i lijepa, i metalna i nemetalna.
Sviraju li oni onda metal za nemetalce ili nemetal za metalce? Možda i jedno i drugo. A možda na koncu sviraju polumetal za polumetalce poput mene, jer moram priznati da mi se svidjelo to što sam čuo i vidio.