Netko pametan mi je jednom prilikom rekao: ‘Kad se u bivšoj Jugi pojavio Buldožer, to je bio prvi bend koji se opasno zajebavao sa sistemom. Kad su se pojavili Laibach i Borghesia, to je izgledalo kao da se ta ekipa opasno zajebava s vlastitim životima.’ Za tadašnje suvremeno značenje Buldožera sam bio premlad. Za Laibach i Borghesiu se jako dobro sjećam kakav su društveni alarm predstavljali, pa sam i citat s početka uzeo kao prilično istinitu tvrdnju.
Skoro četrdeset godina kasnije, paradoksalna je situacija da su dva spomenuta slovenska benda, koja su u temeljima tresla jednu socijalističku državu, danas dva žestoko ljevičarski nastrojena sastava, tj. umjetnička projekta. Zanimljivo je da su u razmaku od svega tjedan dana u prilici zagrebačkoj publici u sklopu Ljeta u MSU prikazati svu raskoš svojih agendi. Laibach je bio prošle subote, a sljedeće, 22. lipnja, je u Muzeju suvremene umjetnosti Borghesia. Može se odmah reći da bolju priliku za predstavljanje izvrsnog novog album u Zagrebu nije mogla dobiti ova grupa koju su 1982. u Ljubljani osnovali Dario Seraval i Aldo Ivančič. Estetika Borghesie, koju su tada uspoređivali s provokativnošću sastava kao što su Front 242 i D.A.F. u punom sjaju je oživjela i prošle godine na albumu “Proti kapitualaciji”, konceptualnom albumu uglazbljene poezije slovenskog pjesnika Srečka Kosovela koji je svoju crnu viziju Europe portretirao na kraju Prvog svjetskog rata, dakle prije sto godina, a riječ je o nečemu što je grupa dosad pokušavala napraviti nekoliko puta tijekom svog postojanja. Upravo s tim je i započet razgovor s Aldom Ivančičem tijekom njegova boravka u Zagrebu prilikom predstavljanja programa ovogodišnjeg Ljeta u MSU.
Album “Proti kapitulaciji” ste pokušali snimiti u nekoliko navrata. Koji je ovo put?
Aldo Ivančič: Mislim da je najmanje treći pokušaj. Ta knjiga, “Integrali” od Srečka Kosovela, izašla je početkom osamdesetih. Totalno sam bio šokiran kakva je to poezija. I tada mi se činila aktualna. U tom nekom post-punk razdoblju, radiš angažiranu muziku i onda pročitaš nešto što ti zvuči na nivou Mark Stewart & The Pop Group ili Mafia i sličnih projekata… i shvatiš da je to staro sto godina, a zvuči ti kao da je jučer napisano. U devedesetim, kad je bio taj jebeni rat činilo mi se da to moram napravit. I onda se zakompliciralo. Nekako mi se činilo kad je počela ova recentna kriza s migrantima, taj neki raspad Europe, opet sam došao u taj film da čitam tu knjigu.
Čini mi se da ako gledamo samo taj hrvatski teritorij, jedini buntovnik koji postoji je taj desničar Thompson. On je jedini koji pjeva zabranjene pjesme, vozi motor bez kacige… U očima mladih on funkcionira kao buntovnik.
U pravi trenutak, Hajmo to tako reći. Desničarski pokreti se množe i dobivaju na zamahu. Društvena kriza se produbljuje i zahvatila je cijeli kontinent.
Aldo Ivančič: Meni se, kad smo već kod kritike, ne čini to kao problem desnice, već ljevice koja kao da je potpuno izgubila identitet. Kao glazbenik, iako sam studirao sociologiju, u biti sam zgrožen s tom kapitulacijom ljevice. Nije to samo Hrvatska i Slovenija, već je to globalni problem. Ne znam što se to dogodilo u tom trenutku da ne uspijevaju naći neki diskurs koji bi pokrenuo ljude. Nema ideje. Kada bi imali neku ideju onda bi i taj diskurs profunkcionirao. Postoji jedna vrlo provokativna ideja o kojoj razmišljam već duže vremena, a nisam je još nikad javno izrekao. Naime, čini mi se da ako gledamo samo taj hrvatski teritorij, jedini buntovnik koji postoji je taj desničar Thompson. On je jedini koji pjeva zabranjene pjesme, vozi motor bez kacige… U očima mladih on funkcionira kao buntovnik. Nema mladih bendova koji bi razvili opet taj neki diskurs ljevičarskog buntovništva. Meni se čini da je rock glazba uvijek bila povezana s buntom, protestom, kršenjem normi, uspostavljanjem nekih novih glazbenih, socioloških i modnih pokreta. Jednostavno mi izgleda da je to u 21. stoljeću nekako zamrlo.
Stvar je tu pomalo delikatna jer je to navodno Thompsonovo ‘buntovništvo’ potiho bilo sponzorirano iz redova crkve i države. Dokazano je da je on jedini glazbenik koji je dobivao honorare i kad nije nastupao.
Aldo Ivančič: Čisto fenomenološki, kada gledaš iz perspektive omladine, ne znaju oni tu pozadinu. Za njih on krši pravila. On je zabranjivan u Sloveniji, Švicarskoj, Nizozemskoj, Njemačkoj… On funkcionira kao nekad Sex Pistolsi. Razmišljam i govorim iz te perspektive.
Iz vaših početaka u Jugoslaviji, Borghesija i Laibach su bili ti provokativni, pa gotovo protudržavni elementi.
Aldo Ivančič: Ja sam svojevremeno nekoliko puta bio na razgovoru na policiji, tj. miliciji. Danas mi se čini da mladi ljudi ne prolaze to. Ne mislim da moraju ići na policiju zbog toga što rade i u što vjeruju, ali jednostavno uspostavljati neki diskurs buntovnog apsolutno mi nedostaje. Prije su bili hipiji, prije njih bitnici, još prije jazz dvadesetih i tridesetih godina. Hip-hop i punk su isto bili otpor koji se manifestirao kroz glazbu, kroz stihove, modu i način života.
Kako onda gledate na rock? Kao kultura je previše okrenut njegovanju prošlosti. Nešto kao muzejska građa?
Aldo Ivančič: Apsolutno se slažem. Uvijek uzimam za primjer rockabilly, to je meni inače super. Redovito idem u Veronu na jedan moto sajam gdje oni imaju svoj štand s muzikom. No to uvijek funkcionira kao neki arheološki moment, neka zamrznuta situacija iz pedesetih godina. U rock glazbi, iako sam još uvijek njen veliki fan, osim tih nekih stadionskih bendova, ostali se nekako referiraju na 60-te i 70-te. Nedavno sam slučajno na YouTubeu naletio na Television “Marquee Moon”. Naježim se kad to kažem, meni je bio fantastičan. Kupio sam LP tamo negdje 1977., poslije i CD. I slušam tako taj “Marquee Moon”, traje 10 minuta i čitam dolje komentare: “Aaa, to zvuči kao The National”. Jednostavno ljudi ne shvaćaju koliko se puno lijepih i zanimljivih stvari desilo u prošlosti. Danas živimo u tom nekom trenutku reciklaže. Recimo, kad se pojavio punk pojavio se i izraz ‘stari rock’. A taj stari rock nije bio od prije 20 godina, već svega par godina prije i paralelno je postojao i razvijao se u svom smjeru. Evo recimo, techno se pojavio na kraju 80-ih i početkom 90-ih, o Kraftwerku prije da i ne govorim, ali dan danas još uvijek neki pričaju o tome kao o nekoj novoj glazbi. To je stara elektronika. I house, i techno pa i hip-hop.
Rekao bih da su album “Proti kapitulaciji” neki slovenski alter mediji proglasili pločom godine, ali nacionalni radio uopće ju nije ni predstavio. Mislim da nas ne vrte. Jednostavno je tekstualno Kosovel opet doživio isto što je doživio prije stotinu godina.
Istina, ne postoji nešto što je danas toliko revolucionarno koliko je bila jedna Donna Summer koja je 1977. s “I Feel Love” udarila temelje današnjoj elektroničkoj glazbi.
Aldo Ivančič: To je tada bila apsolutna revolucija.
Želio bih se vratiti vašem novom albumu, vremena jesu desničarska, ali “Proti kapitulaciji” ima snažnu ljevičarsku poruku, sve je to zamotano i servirano u elektroniku koja je, hajmo reći, moderna. Kako album prolazi u Sloveniji obzirom da se slušateljima obraća na njihovom materinjem jeziku?
Aldo Ivančič: Rekao bih da su je neki alter mediji proglasili pločom godine, ali nacionalni radio uopće ju nije ni predstavio. Mislim da nas ne vrte. Jednostavno je tekstualno Kosovel opet doživio isto što je doživio prije stotinu godina. Tek nakon rata su ga počeli otkrivati.
Kakav je općenito položaj Srečka Kosovela u nekom institucionalnom obrascu, je li mu prepoznata vrijednost kao što je primjerice Prešernu ili Cankaru?
Aldo Ivančič: Rekao bih da ne. On je bio futurist i dadaist. Već kroz proces rada sam skužio da se u njegovoj poeziji skriva cut-up tehnika, tj. da ju je on izmislio prije Williama S. Burroughsa. Kako kaže pjesma “Ljubljana spi”: “Sve telefonske veze su potrgane”, nema veze, pa bežični telefoni, i onda je sljedeći stih: “Tvoje usne su kao jagode”. U jednoj pjesmi izrazi tisuće različitih stvari. Kao da vuče pop-up ove iz različitih šešira. Vrlo često su iz tog razloga u istoj pjesmi korišteni različiti vokali kako bi potencirali taj osjećaj čitanja pjesme. Mislim da sam koristio nekako tehniku filmske montaže u muzici. Kao da u jednom trenutku netko vozi cestom, u drugom dvoje razgovaraju u sobi, zatim netko puca u ratu. Ta montaža glazbe na albumu napravljena je u komadima od kojih je svaki komad neki svoj film.
Vraćate se i videu kao elementu vaših nastupa uživo?
Aldo Ivančič: Imamo tri nebodera od stiropora, svaki je poseban, 3D mapping se projicira, no ne znam hoćemo li zbog eventualnog vjetra na krovu MSU-a upotrijebiti stiropor, a s platima to ne možemo sad financirati. U svakom slučaju, prilagoditi ćemo se prostoru. Zahvalan sam mlađoj generaciji umjetnika koji su uskočili na taj vlak Kosovela. Meni osobno, koji sam tridesetak godina stariji od njih imam osjećaj da surađujemo. Osjećam da ih zanima projekt i to je nekako najvrijednije u svemu, jer kad smo krenuli s tom revitalizacijom benda prva stvar koja je bila jasna meni i Dariju Seravalu je bila ta da ne želimo biti neki nostalgični bend koji će živjeti na nekoj staroj slavi i ponavljati neke obrasce glazbe koji su tada bili apsolutno relevantni i usuđujem se reći revolucionarni. Čini mi se da bi bio grijeh od nas samih da imitiramo sami sebe. Svijet se toliko promijenio da u biti danas elektroniku može svatko raditi na svom telefonu, na plaži, u kupatilu i ima deset puta više mogućnosti nego što smo mi tada imali s Atarijem i jednim megabajtom memorije. Danas telefon s jednim megabajtom memorije nećeš ni pogledati. Dakle svijet se promijenio, mi smo se promijenili i mislim da se to osjeća i u samoj glazbi. Kroz tih nekoliko desetljeća smo radili razne različite stvari, doživjeli isto tako različita glazbena iskustva i danas jednostavno radimo drukčije stvari.
Borgesia je konstantni work in progress, očigledno je razvoj jedina konstanta.
Aldo Ivančič: Bila je jedna kritika na jednom talijanskom sajtu, koja se meni jako dopala, dakako pohvalna. Na kraju je pisalo: „Borghesia je uvijek ista i uvijek različita“. Ako radiš u bendu koji ima neke veze s prošlošću, ta prošlost te ipak ne treba previše vezati.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
