Psihodelični rock, barem prema definiciji, predstavlja glazbeni ekvivalent uzimanja LSD-ja, soundtrack svega što vam prolazi kroz glavu kada ste na tripu.
U praksi, međutim, čak i najslavnija imena izvornog acid vala s kraja šezdesetih rijetko su, tek kroz pjesmu-dvije ili u najboljem slučaju album, stvarno zvučali kao da svojim akordima, studijskim eksperimentima i ljestvicama preuzetim iz istočnjačke tradicije žele istražiti neka, običnim smrtnicima nedokučiva stanja svijesti. Jedan od takvih svakako je „Oar“, jedini solo album Alexandera ‘Skipa’ Spencea, psihodeličnog mučenika koji si je, na isti način i gotovo u isto vrijeme kao Syd Barrett, spomenutom drogom doslovno spržio mozak.
Spence je prve glazbene korake napravio još kao tinejdžer, svirajući u nekima od ključnih bendova znamenite Haight-Ashbury scene, ponajprije Jefferson Airplaneu i Moby Grapeu. O kakvom se talentu radilo najbolje govori tadašnje svjedočenje Airplaneovog Martyja Balina koji je mlađahnog Skipa angažirao kao bubnjara premda je ovaj dotad svirao isključivo gitaru. Usprkos tome, Spence se na tjedan dana kasnije na probi pojavio kao sasvim zadovoljavajući bubnjar te, kako se ubrzo ispostavilo, darovit skladatelj koji je zajedno s Martyjem potpisao i „Blues From An Airplane“, vrhunac debitantskog im albuma.
Neslaganje s ostalim članovima Spencea je već nakon nekoliko mjeseci natjeralo da sreću potraži drugdje, točnije u novom bendu zvanom Moby Grape, jednoj od svirački najmoćnijih postava u povijesti američkog rocka, na žalost i jednoj od daleko najnesretnijih. Uz Spencea, grupu su sačinjavala još dvojica virtuoznih gitarista, Jerry Miller i Peter Lewis, te fantastična ritam-sekcija sastavljena od basista Boba Mosleyja i bubnjara Dona Stevensona. Svaki od njih posjedovao je i izuzetan vokal, dok su među sobom pokrivali sve od folka i countryja preko garaže i r’n’b-ja do jazza i novih psihodeličnih strujanja.
Njihov eponimni prvijenac, koji i dan-danas spada među cijenjenija ostvarenja ne samo Haight-Ashbury scene, već i rock’n’rolla šezdesetih, pratila je potpuno promašena promotivna kampanja u kojoj su čelnici Columbia Recordsa došli na genijalnu ideju istovremeno objaviti čak pet singlova s albuma. To je, prilično očekivano, radijske DJ-eve zbunilo do te mjere da nisu znali koju od tih pjesama puštati, zbog čega su odlučili skoro sasvim ih ignorirati. Slijedile su još i gore stvari – prvo je beskrupulozni menadžer Matthew Katz iskoristio naivnost i gotovo trajnu razvaljenost Skipa i ekipe te ih uvjerio da mu prepišu kompletna izdavačka prava na svoju glazbu, a potom su krenuli na snimanje u New York, snimanje s kojeg se Spence, u doslovnom i prenesenom značenju, nikada nije vratio.
Neobične i neobjašnjive promjene u njegovom ponašanju bile su očite još u San Franciscu, no pri dolasku u Veliku jabuku spetljao se sa skupinom mračnih, opasnih likova koji su petljali s crnom magijom i u njega gurali sumanute količine LSD-ja i svih mogućih narkotika. U studio je zalazio rijetko, a kada bi se i pojavio, ponašao se i izgledao poput nekog psihički poremećenog beskućnika. Ludilo je kulminiralo kada je Spence na jednom posebno lošem tripu sjekirom pokušao ubiti Millera i Stevensona. To mu, srećom, nije pošlo za rukom, ali je, umjesto u zatvoru, narednih pola godine proveo u psihijatrijskoj ustanovi gdje mu je dijagnosticiran težak oblik šizofrenije.
I sada konačno stižemo do povoda pisanja ovog teksta, ploče koja je prije nekoliko dana proslavila svoj pedeseti rođendan i koja vjerojatno nikada neće prestati zbunjivati i fascinirati ne samo glazbene kritičare, već i psihijatre. “Oar” je, naime, gotovo dokumentaristička zbirka brutalno iskrenih i ogoljenih ispovijedi čovjeka koji bezuspješno pokušava shvatiti što mu se dogodilo, pomiriti se sa zaglušujućim glasovima u glavi i demonima od kojih se ne može sakriti. Tematika ne treba čuditi uzmemo li u obzir da je tih 12 pjesama Skip napisao u ‘ludari’ bez da je pri ruci imao bilo kakav instrument.
Zbog toga je, odmah po izlasku, sjeo na motor i odvezao se u Nashville, gdje je, prije nego mu izblijede iz sjećanja, tijekom šest dana snimio tridesetak stvari, pri čemu je sve instrumente odsvirao sam, kao i producirao kompletan materijal. Taj manijakalni session iznjedrio je lo-fi dragulje poput hipnotičkog blues-rocka “Little Hands” i neodoljive zafrkancije “Lawrence of Euphoria”, “Cripple Creek” i “Weighted Down” koje nalikuju nečem što su usamljeni kauboji stotinjak godina ranije pjevušili uz logorske vatre, ali i “Dianu” i “My Broken Heart”, neizdrživo tjeskobne ispovijesti čovjeka svjesnog da gubi razum (“Diana, I’m in pain”).
Ključna mjesta “Oara” ipak su “War in Peace” i “Grey/Afro”, završne skladbe A i B strane, ujedno i one koje zaista djeluju kao da ih je napisala osoba inspirirana nekim svjetovima vlastite svijesti iz kojih, po svemu sudeći, nema povratka. Kakve-takve srodnike možemo im pronaći tek u radovima podjednako ‘sjebanog’ Syda Barretta ili njihovih učenika iz osamdesetih, ponajprije Spacemen 3. Šaputavi, raspuknuti glas niže čudne, teško prohodne stihove preko ritmova za koje vam se neprestano čini da baš i ne spadaju u tu pjesmu, uz gitarske akorde i sola tek neznatno čvršćih i smislenijih struktura. To se posebno odnosi na desetominutnu “Grey/Afro”, psihodeliju u svom najekstremnijem i najfascinantnijem obliku, no i ostatak materijala teško se može nazvati običnim pošto čak i, uvjetno rečeno, normalnije pjesme prati pritajeni osjećaj jeze i propadanja.
“Oar” je po izlasku postao najslabije prodavani album u povijesti Columbia Recordsa koja nije imala pojma što bi s njim pa ga se nije potrudila ni promovirati. Spenceovo propadanje nastavilo se i narednih desetljeća koja je proveo po psihijatrijskim bolnicama i skloništima za beskućnike, uništen legalnim i nelegalnim narkoticima koje nikada nije prestao gurati u sebe. Jedine izvore prihoda predstavljali su mu povremeni reunioni Moby Grapea na koje je bio pozivan više iz sažaljenja ostalih članova nego zbog sviračko-skladateljskih sposobnosti. Interes za njegov kratak, ali impresivan opus ponovno je porastao devedesetih, kada su njegov značaj i veličinu počeli isticati Tom Waits, Chrissie Hynde, Primal Scream, Beck i Robert Plant koji mu je čak plaćao i troškove liječenja. Većina spomenutih, uz mnoge druge, okupila se na tribute albumu “More Oar”, završenom neposredno prije Spenceove smrti. Njegov sin Omar tvrdi da je Skip u bolničkom krevetu preslušao materijal, nasmiješio se i umro.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
