Tyminski je na odlasku, upao je Russell Moore, a Alison zvuči divno kao i uvijek.

Alison Krauss i Union Station nisu zajedno snimili album još tamo od 2011. godine i odličnog “Paper Planes”, pa se nakon 14 godina čovjek mogao upitati hoće li se jedan od najvoljenijih ženskih vokala americane i ovaj vrhunski bluegrass sastav ikad ponovno okupiti. Krauss je u međuvremenu objavila vrlo dobre albume i solo (cover ploču “Windy City“) i u još jednoj suradnji s Robertom Plantom nakon Grammyjem za najbolji album godine nagrađenog “Raising Sand” (“Raise the Roof” iz 2021.), a mi smo na portalu pisali o oba, pa bi bilo nepravedno da preskočimo frišku “Arcadiju”, koja je bolja od navedenih, a Union Station nalazi u nekoj vrsti prijelazne faze.
Prijelaz u pitanju zapravo označava odlazak Dana Tyminskog, ključnog člana benda širokoj publici najpoznatijeg po glasu koji ste mogli čuti u kultnoj komediji Joela i Ethana Coena “O Brother Where Art Thou” kako pjeva pjesme imaginarnih The Soggy Bottom Boys dok George Clooney otvara usta ili pak kao onaj koji je pjevao na hitu “Hey Brother” pokojnoga Aviciija. Ovaj gitarist i autor je doduše na novom albumu još uvijek prisutan kao svirač na svim pjesmama, a jednu čak i supotpisuje, ali je naveden u službi dodatnoga glazbenika, ali ne člana benda, a prema najavama ovo je ujedno i njegov posljednji album sa folk skupinom koje je bio tako bitan dio.
Na njegovo mjesto, barem vokalno, došao je manje poznati Russell Moore, pjevač slične boje glasa onoj Tyminskoga, bariton dobro versiran u bluegrass stilu kojeg predani poznavatelji americane možda znaju po radu u skupini IIIrd Tyme Out. Moore dijeli zadaće glavnog vokala na “Arcadiji” s Krauss bratski, a dok njezin anđeoski glas pjesmama prekriva poput nekog delikatnog plašta ljepote, Russel na svojim točkama albumu dodaje onu grublju, mušku stranu.
Ploču tako otvara Alison najavnim singlom “Looks Like The End Of The Road”. To je bila prva pjesma koju je bend napisao za svoj povratak i to za vrijeme pandemije koja ju je inspirirala i zbilja na lijep način otvara vrata albuma, prije nego se novopridošlica Moore predstavi s “The Hangman”. “The Wrong Way” ćemo čuti posljednji autorski doprinos Tyminskoga bendu, dok je “Granite Mills” surova bendžom vođena pjesma upozorenja koja govori o tragičnoj smrti žena i djece 1874. zaključanih u tvornici zahvaćenoj požarom, u stilu oštrih socijalnih kritika kakve je nekad pisao Woody Guthrie.
Među pjesmama sa ženskim vokalom posebno se ističe “Richmond on the James” koja bilježi umiruće riječi vojnika iz Građanskog rata, s kristalno čist vokalom Kraussove koji kao da lebdi iznad mrtvih tijela koja svojom krvlju natapaju bojišnicu. Na suprotnoj strani spektra nalazi se pak “North Side Gal”, obrada singla rockabilly pjevača JD McPhersona. Kao jedna od najživahnijih kompozicija na albumu, ova pjesma sjajno kombinira folk izričaj Union Stationa a rock korijenima izvornika. “Snow” je još jedna pjesma vrijedna spomena, a na njoj novi pjevač pokazuje svoj talent i glas koji bojno zavija nad akustičnim bluegrass vihorom benda.
Alison Krauss i Union Station u svojoj su karijeri snimili osam zajedničkih albuma i ni jedan od njih nije bio ne samo loš, već niti prosječan. “Arcadia” ne prekida taj niz, a sad kad su se nakon toliko godina okupili, nadamo se da neće doći do novih zastoja u njihovom radu, bez obzira na najavljeni odlazak Tyminskoga. Ova godina već sad se pokazuje vrlo dobrom za folk i americanu, ako se tako nastavi mogla bi biti čak i za pamćenje unutar ovog žanra.
Ocjena: 8/10
(Hokker, Inc. / Down The Road Records, 2025.)