Frontmen ugašenog zagrebačkog benda Ramirez nipošto se nije povukao iz glazbe, Pavel je već spreman.
Ramirez je bio bend podijeljenih kriterija i po pitanju publike i kritike. Dok ih jedni nisu mogli smisliti, za druge je to bio lijepi izdanak urbanog zvuka sa snažnom romantičarskom crtom. Bend je svoju karijeru službeno završio krajem prošle godine posljednjim koncertom u Tvornici kulture, no njen najistureniji član, pjevač Aljoša Šerić nastavio je s radom na svom projektu Pavel kojim je debitirao 2007. godine. Postprodukcija drugog dugosvirajućeg uratka je gotova, a s Aljošom smo ‘pretresli’ planove za budućnost.
Što možeš reći o tvrdnji: Tamo gdje završava Ramirez, počinje Pavel?
Aljoša Šerić: Dogodilo se da sam nakon izlaska zadnjeg albuma Ramireza, samo nastavio s radom u Pavelu, utoliko tvrdnja drži vodu. U Pavelu ne brinem o stilu muzike, konceptu ili ideologiji nekog žanra, ako mi se sviđa pjesma radim je. Ovaj put sam htio gudački kvartet i dječji zbor, na idućem albumu ću možda htjeti više električnih gitara i harfu.
Pavel je s prvim albumom bio „bijeg“ od Ramireza, sad se čini da je prerastao u tvoj glavni glazbeni izričaj. Jesi li još od izdavanja prvog albuma osjećao u sebi tako nešto ili je ova situacija i za tebe svojevrsno iznenađenje?
Aljoša Šerić: Uvijek sam znao da se rock glazbom neću baviti i u šezdesetpetoj, cupkanje po pozornici u crnim uskim majicama i škembom me ne zanima, a glazbu kakvu pišem u Pavelu mogu izvoditi i ležerno ugojen i star, ćelav već jesam.
Razlikuje li se drugi album od prvijenca po pristupu ili stilu?
Aljoša Šerić: Bogatiji je aranžmanski, ima čak i par pjesama koje nisu ljubavne, dulje je sniman, radili smo u pravom studiju, za razliku od prvog koji je čitav snimljen u mojoj vikendici, međutim definitivno se čuje da se radi o istom autoru i skoro istim svircima.
Album je snimljen, no ne misliš ga odmah objavljivati, već imaš novu „singl politiku“, možeš li je malo pojasniti?
Aljoša Šerić: Vremena singlica su se vratila kao u pedesetima, uloga radijskih glazbenih urednika i DJ-a je opet izuzetno važna, album većina publike više i ne percipira, na kraju krajeva ljudi čak i manje skidaju pjesme, sve je dostupno na youtubeu i to u relativno pristojnoj kvaliteti. Uspjeh se mjeri brojem vrćenja pojedine pjesme i treba se tome prilagoditi. S druge strane, ja ću dovijeka biti albumski tip, ovih 12 pjesama trebaju i moraju završiti na jednom mjestu, objedinjene, zaokružene, predstavljaju presjek jednog mog životnog perioda i u dnevničkom smislu zahtjevaju plasman i prezentaciju kao zbroj. Dalje>>