Alter Bridge, Halestorm i Mammoth WVH u Domu sportova – kad žena uzburka američku srednju struju

Bila je to prije svega večer prijateljstva sva tri benda. Nisu samo Mammoth WVH i Halestorm nabrijavali posjetitelje na Alter Bridge kao glavnu atrakciju, već ni Myles Kennedy nije zaboravio uzvratiti pohvale predgrupama. Produkcija je bila na zavidnoj razini u svakom pogledu, a grmjelo je s razglasa čim su Mammoth WVH izašli prvi na pozornicu.

Mammoth WVH bend je Wolfganga Van Halena, sina legendarnog Eddieja Van Halena, gotovo najzaslužnijeg gitarskog heroja koji je u 1980-ima doslovce kreirao gitarski stil koji se prelio na ostatak tadašnje scene čime je doslovce određen rock i heavy zvuk s američke zapadne obale. Ime „Mammoth“ u 1970-ima nosila je i Eddijeva grupa prije nego li je promijenila ime u Van Halen na nagovor njenog tada novopridošlog, prvog i najznačajnijeg frontmena Davida Lee Rotha.

S promjenom imena krenulo je i zvjezdani put tog kvarteta iz Pasadene. Zanimljivo je da je pokojni Eddie Van Halen u Mammothu bio i glavni pjevač, da bi se s dolaskom Davide Lee Rotha potpuno posvetio gitari. Skoro pedeset godina kasnije Wolfgang Van Halen ponovno je aktivirao to ime, ali i na puno ambiciozniji način krenuo u oživljavanje te priče namjerno odlučivši odsvirati sve instrumente na prošlogodišnjem debitantskom albumu. Odmak od originala napravio je dodavanjem svojih inicijala „WVH“.

U Zagrebu je u subotu Mammoth WVH nastupio u formaciji kvinteta, a čak tri gitare proizvodile su savršenu punoću zvuka. Što se tiče stila, Wolfgangovo umijeće i izričaj neraskidivo je vezano na ono njegova oca. Nije neka tajna da je West coast rock ekstravagancija Van Halena svojevremeno iritirala brojna britanska kritičarska pera tog vremena, time posredno i ona s ovih prostora, no za autora ovih redaka koji je u formativnom smislu „dijete osamdesetih“ bio je to važan input koji je jasno upućivao na to koliko se američki west coast zvuk počeo razlikovati od ostalih, a da se ne govori o gitaristu koji je napravio svoj originalni pomak u odnosu na one koji su svoje inspiracije crpili iz psihodeličnog potpisa Jimija Hendrixa ili punk minimalizma Stevea Jonesa. Priznavali ih ili ne priznavali ovdje na starom kontinentu, važnost Van Halena, nedvojbena je koliko je Eddiejevo nasljeđe ukorijenjeno u zvuk Los Angelesa.

Iako Mammoth WVH u sebi posjeduje stilske elemente onoga što se kasnije izrodilo nešto sjevernije u Bay Areai i još kasnije i još sjevernije u Seattleu, ipak u sebi ima onaj snažno naglašeni moment u kojem pjevačke harmonije susreću gitarske rifove. Wolf, kako je sebe predstavio u subotu, na dostojan način pronosi utjecaje baš te škole – bilo je žestoko, ali kao da je i Sunce grijalo iz svake pjesme, onako kako grije i u Gradu anđela. Mammoth WVH bi lako mogao postati značajan faktor na toj sceni u godinama koje dolaze.

Kao jak faktor scene nadahnute hard rockom ili onim što bi mogli nazvati klasičnom školom heavy metala pokazao se Halestorm – bend koji se najsnažnije nametnuo te večeri. Prije koncerta nije zagrebačkoj publici pretjerano značila činjenica što su Halestorm bili nominirani za Grammy prošle godine, jer, eto, nije ni Grammy nominacija ono što je možda značila nekad, ali kad je pjevačica i gitaristica Lizzy Hale izašla na pozornicu ubzo je postalo jasno da je i ona pripadnica stare američke hard rock škole koja je te večeri došla pobijediti i osvojiti srca, a ne samo ostaviti dobar dojam.

Da se razumijemo, ta ‘stara američka hard rock škola’ bila je prilično brutalna kad je riječ o ženama i njihovoj ulozi u rocku – žene su bile poželjne u publici, ali ona koja se drznula popeti na pozornicu morala je biti daleko žešća i bolja od puno muških kolega. Biti žena u toj priči bila je otegotna okolnost. Kad kažem da je Lizzy izdanak te priče, onda u prvom redu mislim na prvoborkinje koje su kročile kroz taj trnovit put, a to su Joan Jett, Cherie Currie, Lita Ford, Ann i Nancy Wilson, kao i Njemica Doro Pesch.

Uz nju, Halestorm ima dvije koncertne senzacije, dok je prva Lizzy Hale kao vrišteća i režeća adrenalinska bomba, druga je njen brat AreJay Hale za bubnjevima čija sola su zasjenila i ona bubnjara grupe Alter Bridge koji su bili zvijezde večeri, dok je po pojavnosti zbog fluorescentno žutog outfita (računajući i frizuru) podsjećao na tipa koji je iz punka zalutao u metal, kao da je bio neki Tré Cool ili Travis Barker u društvu ‘kosijanera’.

Udarili su Halestorm žestoko od početka s „The Steeple“ i „Love Bites (So Do I)“, ali glavna prekretnica u Domu sportova uslijedila je s visokooktanskom baladom „Familiar Taste Of Poison“ na koju se nadovezao bubnjarski solo AreJay Halea. Na oduševljenu publiku se potom obrušila „Back From The Dead“, da bi zatim „Freak Like Me“ mali Dom sportova prihvatio kao svoju himnu, što je možda bila i najglasnije zborno otpjevana pjesma te večeri.

Nakon toga, „I Miss The Misery“ kao da je donijela osjećaj preuranjenog oproštaja, u trenutku kad je rock tulum tek počeo. Halestorm su poharali munjevito i razorno, kao Skunk Anansie jednom davno prilikom prvog posjeta. Neki idući dolazak u Zagreb ili Hrvatsku, garantira im ulogu zvijezde večeri. Grammyji se prošle godine nisu prevarili u ‘hard & heavy ladici’. Lizzy Hale je istinski tornado.

Trebalo se nakon toga prilagoditi pomalo ‘industrijski’ setapiranom izlasku i startanju Alter Bridgea predvođenog Mylesom Kennedyjem kojeg je zagrebačka publika imala priliku gledati i slušati kao zamjenskog Axla Rosea u Slashovom bendu na stadionu Šalata, ali ne i kao vođu svog autorskog benda. Kad kažem ‘industrijski’ onda mislim na scenarij ziheraški setapiranog koncerta koji sam po sebi ne nosi previše iznenađenja jer kao da je složen tako kako bi se maksimalno čuvale glasnice slavujskog vokala Mylesa Kennedyja.

Kotrljali su se tu teški rifovi, ali je koncert imao popistički pristup čiji je naglasak još više izašao u prvi plan nakon urnebesne Lizzy Hale koja je netom prije ostavila dušu na toj istoj pozornici. Priznajem da mi je bio daleko uvjerljiviji prije sedam godina na Šalati kad je iste te glasnice svojski raubao na jednoj „Rocket Queen“ i unosio puno više žuči nego u Alter Bridgeu koji bih najlakše opisao kao muška Celine Dion susreće Nickelback.

Čak mi je sve imalo više smisla kad je pjevački mikrofon na „Burn It Down“ preuzeo Mark Tremonti. Konkretan problem s Alter Bridgeom je što kroče uistinu predobro utabanim stazama rocka. Aranžmani su im takvi da tu nema prostora nekom zanimljivijem osobnom iskazu koji bi ih izbacio izvan ogromnog bazena „još jednog američkog rock benda“ koji ne zaostaje u praćenju trendova, ali zauvijek gubi priliku da jednom postane uistinu značajan. No očigledno im ide dobro i ovako. Nije u biznisu nimalo loše kad možeš po Europi kotrljati samostalnom dvoranskom turnejom.

No nije bilo situacije da je u Zagrebu izostala katarza u poštenih sat i pol nastupa koji je kulminirao s „Rise Today“, „Cry Of Achilles“ i „Open Your Eyes“, dok je najsimaptičniji sporedni događaj bio učestala želja nekih zagrebačkih fanova da Mylesu preko transparenta čestitaju rođendan, koji je pak padao na naredni dan 27. studenog, da bi na koncu pjevač Alter Bridgea to komentirao gardom tjeskobne teen zvijezde u smislu da je najbolje da se njegove godine ne spominju.

Kad se podvuče crta, Halestorm su ipak ostavili najbolji dojam.

Wolfgang Van Halen: Grupa Van Halen ne postoji bez mog oca, moj otac je bio Van Halen

Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.

Hvala vam.

1.00 €

5.00 €

10.00 €

20.00 €

50.00 €

100.00 €

200.00 €

Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute