Amanda Palmer ‘There Will Be No Intermission’ – kao od majke rođena

Novi album Amande Palmer dokaz je da brojna ponovljena slušanja nisu nužan uvjet za utvrđivanje vrijednosti neke ploče, kao što ni neke filmove ili knjige ne trebamo pogledati ili pročitati više puta kako bi nam bilo jasno da je pred nama djelo koje će ostaviti trajan utjecaj na način kako u određenom trenutku doživljavamo svijet i ljude u njemu.

  • 12
    Shares
Amanda Palmer “There Will Be No Intermission”

Prije nego započnemo priču o nevjerojatnom novom albumu Amande Palmer “There Will Be No Intermission” valja napomenuti kako za “istaknutu sliku” ovog teksta koristimo cenzuriranu verziju naslovnice ove ploče budući da bi moralna policija društvenih mreža bila sasvim sigurno uvrijeđena izvornom slikom na kojoj kantautorica i nekadašnja predvodnica Dresden Dollsa stoji na stupu gola kao od majke rođena s visoko uzdignutim mačem kao da slavi najveću pobjedu karijere koju njezin novi album svakako predstavlja.

Na naslovnici, dakle, Amanda stoji jednako gola fizički kako se i emocionalno ogoljela na pjesmama ovoga albuma. Sam pogled na popis skladbi može izgledati zastrašujuće – čak dvadeset pjesama od kojih neke zalaze i u dvoznamenkastu minutažu – no polovica tih pjesama su instrumentalne minijature naslovljene prema određenim stihovima iz drugih pjesama s albuma, dok su s drugima u glazbenoj interakciji, a trajanja tih međubrojeva su između pola i dvije minute. No i unatoč tome album doseže epsku dužinu od 77 minuta, što ga čini zahtjevnim zalogajem s obzirom na snagu emocija kojoj smo tijekom tog vremena neprestano izloženi.

Na naslovnici, dakle, Amanda stoji gola, kao od majke rođena, a ova poredba u skladu je i s glavnom temom albuma, a to je majčinstvo i sve brige koje iz njega proizlaze; što znači biti majkom i što znači biti djetetom majke. Najeksplicitniji primjer toga je svakako i najdulja pjesma na albumu “A Mother’s Confession” (10,5 minuta) u kojoj Amanda iznosi nesigurnosti koje proizlaze iz njezine uloge novopečene majke i bilježi sve nezgode koje su joj se dogodile (a kakve se događaju vjerojatno svima) s tolikom iskrenošću da i sama u jednom trenutku pjeva kako se boji neke od tih događaja pretvoriti u stihove pjesme.

Kao druga strana medalje, tu je i “Look Mummy, No Hands” koja je slijedi nakon instrumentalnog predaha, a govori o brizi koju svojim majkama stvaramo od neopreznih vožnji na vrtuljku u djetinjstvu, do izlazaka kad malo narastemo i kako iste takve brige ponovno proživljavamo s vlastitom djecom kasnije u životnom krugu koji je i sam jedna velika i neoprezna vožnja na vrtuljku s čime nas upoznaje u prvom službenom broju albuma, “The Ride”. Ova pjesma ilustrirana je i karnevalskom glazbenom frazom koju možemo u zloslutnijoj inačici čuti u pjesmi Toma Waitsa “Everything You Can Think of Is True”.

Komunikacija s glazbenim uzorima i prijateljima tu ne prestaje, na albumu se spominju i sjajni kantautor Jason Webley iz Seattlea koji je, kako saznajemo iz pjesme, kum njezinog sina i “opako svira harmoniku”, te Nick Cave kojeg u najboljoj pjesmi ploče, “Judy Blume” otkriva kao jedan od glavnih razloga zašto radi stvari na način na koji ih radi. Potonja pjesma je fantastična priča o odrastanju i spolnom sazrijevanju djevojke uz pomoć moći književnosti, u ovom slučaju književnice iz naslova koja joj svojim pričama o sudbinama mladih pomaže da shvati da nije jedina na svijetu s mislima poput onih koje joj se roje u nesigurnoj glavi.

Glazbeno gledajući, ove pjesme su uglavnom kantautorski materijal temeljen na klavirskim dionicama (ili u neki slučajevima ukuleleu ili drugim instrumentima), premda Amanda ne zazire od elemenata srodnih suvremenom popu u brojevima kao što su “Drowning in Sound” ili “Machette”. No i te su pjesme ipak daleko od pop formata, a cijeli album nikako nije od kandidata za konstantna ponovljena slušanja. Ne zato što mu nedostaje kvalitete, daleko od toga, već zato što iziskuje koncentrirano i posvećeno slušanje. Moglo bi se ustvrditi da je po tom pitanju srodan nedavnom izdanju Father Johna Mistyja “Pure Comedy”, premda je riječ o osobnijoj ploči čiji je ispovjedni ton više u skladu s nekim drugim bolnim kantautorskim biserima kao primjerice “A Crow Looked At Me” Mount Eerija ili “Skeleton Tree” već spomenutog Nicka Cavea.

Poput navedenih albuma, “There Will Be No Intermission” dokaz je da ponovljena slušanja nisu nužan uvjet za utvrđivanje vrijednosti neke ploče, kao što ni neke filmove ili knjige ne trebamo pogledati ili pročitati više puta kako bi nam bilo jasno da je pred nama djelo koje će ostaviti trajan utjecaj na način kako u određenom trenutku doživljavamo svijet i ljude u njemu. Kao u pjesmi “Voicemail for Jill” koja tek u predzadnjoj riječi otkriva svoju temu, uviđamo da su ulice pune ljudi koji žive u verzijama pakla identičnima našoj, a maestralan način na koji svoj privatni pakao veže u stihove i pjesme novi album Amande Palmer ponijet ćemo u sjećanje kao traumatičnu ali nadasve oplemenjujuću uspomenu.

Ocjena: 10/10

(8ft. Records, 2019.)

  • 12
    Shares

Zadnje od Recenzija

Idi na Vrh
X