Kiranosovi stihovi zvuče kao da su utopljeni u bazen beznađa, ali iz njih uvijek izbija i snažna doza galženjačkog humora kao jedinog protuotrova tmini koja bi ga u suprotnom progutala.
Kantautor Danny Kiranos iz Austina u Teksasu zakoračio je hrabro u karijeru pod pseudonimom Amigo the Devil i 2018. objavio svoj dugosvirajući prvijenac “Everything is Fine” na kojemu se bacio u istraživanje mračnije strane americane pjesmama upečatljivih naslova kao što su “Cocaine and Abel” ili “I Hope Your Husband Dies”. Tri godine kasnije Amigo se vraća pločom nasljednicom, “Born Against”, na kojoj nastavlja kombiniranje sumračnoga folka i kabaretske glazbe s vrhunskim storytellingom, pritom sve više otkrivajući i zavidnu razinu pjevačkog talenta u teatralnom stilu.
U promotivnim intervjuima koje je davao povodom objavljivanja ploče poput onog za Rolling Stone uvijek se ističe utjecaj Toma Waitsa kao jednog od glavnih uzora, što se jednako može iščitati iz glazbe koliko i iz autorskog rukopisa, pogotovo u pjesmama poput ranog vrhunca ploče, singla “Quiet As A Rat”. Kiranosovi stihovi zvuče kao da su utopljeni u bazen beznađa, ali iz njih uvijek izbija i snažna doza galženjačkog humora kao jedinog protuotrova tmini koja bi ga u suprotnom progutala. “Murder at the Bingo Hall” je dobra ilustracija navedenog budući da duhovito spaja pokolj i nasilje s jednom vrstom aktivnosti koju uglavnom povezujemo s pacificiranim primjercima starije generacije s one strane Atlantika.
Premda je upravo crnohumorno ozračje ono koje prevladava najvećim dijelom ove ploče, postoje ovdje i trenuci iskrene introspekcije poput “Different Anymore” ili ozbiljnog kantautorstva u stilu country pjesnika Merlea Haggarda koje se prikazuje u završnoj baladi “Letter From Death Row”, a koja će vas natjerati da barem malo suosjećate s ubojicom što čeka izvršenje smrtne kazne pišući svoje posljednje ljubavno pismo u životu. Općenito, promišljanje smrti jedna je od glavnih Kiranosovih preokupacija na albumu, pa će se tako na “24K Casket” pitati što znači umrijeti dostojanstveno, dok se pjesma prije nje zove “Another Man’s Grave”, a na njoj će se pak i autoironično osvrnuti na svoj minuli rad i naslov svog prethodnog albuma dok pjeva: “Goddamn the man who said everything’s gonna be fine”.
Kad bi čovjek išao zapisivati svaki izvanredan Amigov stih s ove ploče, morao bi vjerojatno prepisati tri četvrtine sadržaja svejednako žaleći što nije izvukao i ostatak. Kao i spomenuti uzor Waits, Kiranos također voli raspletati priče pune mutnih likova sa samog ruba društva, iz jaraka i sa prljavih šankova, a priča ih s gotovo jednakim umijećem kao i slavni trubadur hrapavoga glasa. Ako se uopće čemu i može prigovoriti ploči “Born Against”, ni to ne bi bio pravi prigovor već samo osjećaj da nastanjuje upravo onaj isti svemir iz kojeg potječu i pjesme iz Waitsovoga kataloga, pa s njima čak i dijeli filozofiju: “Kind isn’t a word I’d use for man,” kaže Amigo u istom stilu kao što je Tom pjevao “If there’s one thing you can say about mankind, there’s nothing kind about man” na “Misery Is The River Of The World”.
U odnosu na prvijenac, izvrstan drugi Amigov album, s čije naslovnice zuri u nas svojim luđačkim pogledom nalikujući na kakvog nadrogiranog Isusa, označava dodatnu autorsku nadogradnju na urođeni talent proklamiran na “Everything is Fine”. Niša gotičke americane upravo je dobila novog punokrvnog barda koji će stati uz bok bendovima poput, primjerice, Murder By Death s kojima je Kiranos već dijelo pozornicu na turneji. Kako drugačije završiti recenziju nego uzdahom kad se sjetimo da smo nekoć davno živjeli u vremenima kad su glazbenici išli i na turneje.
Ocjena: 9/10
(Liars Club, 2021.)