Možda nije baš učtivo na recenziju albuma posvete Tomi Zdravkoviću i Silvani Armenulić staviti naslov koji aludira na refren pjesme Harisa Džinovića, ali nedostatak društvenih mjesta, tako i kafana, u ovom lockdownu ima utjecaja i na psihu autora recenzije.
Što se pak tiče Amire Medunjanin koja je ovim albumom načinila hommage jugoslavenskim pjevačima narodne glazbe iz vremena prije nego li se pojavio turbofolk, riječ je o njenom najhrabrijem i najznačajnijem koraku u karijeri i promociji zvuka Balkana na world music karti, bar po procjeni autora ovih redaka, evo i zašto…
Dosad sam Amirin album „Damar“ (2016.) držao njenim najvećim dosegom, a priznajem da mi period nakon, u kojem je radila s Antom Gelom nekako nije sjeo. Poštujem Gelin rad, no s njim je Amira uvjetno kazano ublažila Balkan koji nosi u svom glasu. Kao da je Gelo tu nekako pretočno brojao nauštrb sevdaha koji otkucava po nekom unutarnjem ritmu izvođača i koji ne dozvoljava da ga se ukalupi na zapadnjački način shvaćanja i bilježenja glazbe. Ukratko, strpaj sevdah u notni zapis i izvodi ga točno po njemu i izgubit će svoju dušu.
S pjevačima i pjevačicama je slična stvar – to se može naučiti, ali se mora osjećati, a da bi se osjećalo nužno je živejti i biti oblikovan u takvoj sredini. Jednostavno je to tako. „For Him And Her“ je dakle na moju veliku radost album bez Ante Gele. A kao drugo Amira je hrabro zagrabila u segment ne tako daleke prošlosti, što bi, recimo, svuda u svijetu možda bilo savršeno normalno, ali ne baš i kod nas.
Naime, ovdašnji glazbeni kritičari (računam tu i sebe) su uglavnom prozapadno orijentirani i postoji velika averzija prema glazbenim modelima koji dolaze s našeg ‘bliskog istoka’ i to onima koji se kreiraju za publiku po modelima štancanja robe za široku potrošnju i s upitnom kvalitetom. Tradicijska glazba stara stotinjak godina tu je nekako jedina sigurna zona, jer je prošla sito i rešeto i na koncu se zadržala.
Amira je najviše na interpretaciji te glazbe stekla svoj ugled, dakako tražeći dodirne točke s jazzom s kojim ju je decentno spajala. No ono što su pjevali Silvana Armenulić i Toma Zdravković se iz današnje perspektive također nameće kao tradicija. Bilo je to vrijeme kad se ta tzv. novokomponirana narodna glazba borila za svoje mjesto pod suncem, a u startu je bilo jasno da nikad neće dobiti status mainstreama u tadašnjem socijalističkom društvu, čak i po cijenu da se prodaje više od onoga što je bilo uvriježeno da je glazba koja odašilje neki urbani način razmišljanja i koja je time prikladnija za javno medijsko predstavljanje kao odraz ukusa šire populacije.
Ali jebiga, kolokvijalno kazano; ‘selo’ je u Jugoslaviji bilo jače. Narod nije osjećao intelektualne ljubavne plafone pjesama iz glazbeno-festivalske ponude. Više je bio rasprostranjen osjećaj nedostižnosti, tuge, propalih ljubavi i uništenih života. Novokomponirana narodna glazba zaposjela je svoja, danas gledano ‘prirodna staništa’ – kafane. A kafane u provinciji bile su slične onome što su bili crnački juke jointovi na američkom jugu još u šezdesetim godinama prošlog stoljeća – mjesto gdje su radnici i seljaci bar na jednu noć uz pomoć glazbe i alkohola zaboravljali na sve životne bremenitosti.
I Silvana i Tomo bili su upravo takvi ljudi iz naroda. S istom tugom, ali i s jednim talentom više. Onim za glazbu koju su izvodili i emotivno prenosili, s tim da je Zdravković tu bio i autor, jedan od onih koje bi, da se rodio u Americi, zvali autohtonim bluzerom. Po pitanju glazbe, kafana ima jednu značajku i u realnom segmentu, a to je da one pjesme koje su se tamo talile i dokazale, postale su dio folklora, dio kulture ovih prostora.
O njihovoj kvaliteti pak govori drugi podatak, a to je da takve pjesme danas rijetko tko više uopće i zna skladati. Danas i ono što se naziva folk trapom više korespondira s globalnim trap dosezima, nego što se tiče balkanske enklave. Trap folk je progutao i turbofolk. Time možda i ono što se drži pod kolokvijalnim pojmom ‘identitet’.
Amirin potez s ovim albumom korespondira uspješno na više pravaca. Na prvom to je njen hommage omiljenim pjevačima i pjesmama koje su ih proslavile, na drugom, daleko važnijem je, da su upravo njenim angažmanom Silvana Armenulić i Toma Zdravković podignuti na pijedestal prvaka narodne glazbe druge polovice prošlog stoljeća, i treći je da te pjesme uistinu zvuče univerzalno i vanvremenski fenomenalno u svojoj životnosti u Amirinoj interpretaciji.
Amira Medunjan je time od onoga što se nekad događalo po kafanama i mehanama napravila dom kulture koji ima svoju poantu i što je najvažnije – identitet. A opet, možda i najvažnije za pjesme – nije im oduzela dušu, nije im napravila prenamjenu, već upravo suprotno, ovakvu izvedbu bi itekako htjeli doživjeti u kafani, iako sve to bez problema korespondira i s ugođajima najprestižnijih koncertnih dvorana u svijetu.
Naime tu samo uvodna pjesma „Svirajte mi tiho, tiše“, koja skoro da je a capella, navodi na preuranjeni krivi zaključak da su pjesme prilično preuređene, ali kad krenu „Ja nemam prava nikoga da volim“ i „Čekaj me“, tu nema previše čačkanja po aranžmanima, osim što su pjesme po originalnoj špranci fenomenalno izveli Shyrkhan Agabeyli (bas), Bojan Zulfikarpašić (perkusije i Moog Matriarch), Predrag Vasić (gitare i mandolina), Ismail Lumanovski (klarinet), Mustafa Šantić (harmonika), Vladimir Ćuković (violine) i Pantelis Stoikos (truba).
Uz sve treba dodati i jedan detalj koji se ne tiče ovog albuma, ali je tijesno s njim u korelaciji. Naime, Dragan Bjelogrlić je upravo u postprodukciji biografskog filma o životu Tome Zdravkovića. Pa sad, je li Amira bila u dosluhu s njim ili ne, po svemu sudeći 2021. će svakako biti u znaku tog „pevača sa najtužnijim očima na svetu“, kako ga je nazvao Predrag Peca Popović u izvrsnoj uvodnoj riječi ovog izdanja.
Ocjena: 10/10
(Croatia Records, 2020.)
*Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
