Amira Medunjanin u Vip Clubu – kad duša poleti…

Tek sam nakon koncerta, koji je trajao skoro dva sata, shvatio da se cijelo vrijeme nisam maknuo s mjesta s kojeg sam sve slušao i gledao. Čak ni do zahoda nisam otišao…

  •  
  •  
Amira Medunjanin u Vip Clubu (Foto: Zoran Stajčić)

Medijski najavljivana kao bosanska Billie Holiday, Amira Medunjanin započela je u srijedu niz od četiri samostalna koncerta u zagrebačkom Vip Clubu. Nositi breme usporedbe s najvećom jazz glazbenicom vjerojatno je nešto s čime se ni sama Medunjanin ne slaže, ali živimo u vremenu u kojem se u svrhu oglašavanja i privlačenja publike koristi svakakvim trikovima, pa se može reći da su neki ‘profesionalni krugovi’ već oguglali na takve stvari. Vjerojatno na isti način, na koji više nikome ne pada na pamet brojanja kruna ‘kraljeva i kraljica romske glazbe’. To je kompliciranija misija od izučavanja francuske kraljevske loze Capet koja je stoljećima vladala tom državom.

U ‘slučaju Medunjanin’ usporedba s Billie Holiday pak ima jednu drugu konotaciju, a to je korelacija s jazzom čime se u startu stvara distinkcija od kafanskog glazbenog ugođaja i svih, pratećih mu, atributa i običaja u kojem pucaju srca, glave i čaše dok je ‘srča do kolena’. A taj ugođaj je mainsteamaški već godinama utaboren u hrvatskom scenskom i klupskom životu. U toj navali kiča i slatkastog sna uvrnute verzije holivudskog života na balkanski način koji žive ovdašnji ‘celebrityji’, a samim time i veliki broj njih kojima ti celebovi predstavljaju role-model lifestylea, u glazbenom smislu bilo je gotovo nemoguće odvojiti žito od kukolja u zvuku koji je dolazio s istoka i nije nosio predznak ‘urbano’. Većina toga bila je svedena pod predznak ‘cajke’, čime je i segregacija publike bila izvršena temeljito.

Amira Medunjanin je, kako je sama za sebe kazala, dijete odraslo između Nicka Cavea i sevdaha koji je radio Himzo Polovina i ostali glazbenici sličnog naboja i kvalitete endemskog svijeta bosanskog sevdaha. Kao takvoj, afirmacija u ovim krajevima bila je prilično teška misija, upravo zbog distinkcije koju njen sevdah ima spram istočnjačke šund pošasti u kojoj su svoje dodatno gorivo pronašli i hrvatski estradnjaci čije koketiranje sa zvukom koji ne razumiju i koji, na kraju krajeva, ne osjećaju, za efekt ima samo ubrzano erodiranje onog što se običava nazivati kulturnim identitetom. Zato je Amira godinama pažljivo ‘dozirana’ Zagrebu, posebice u sklopu manifestacija kao što su bili Dani bosanskohercegovačkog filma u kinu Europa, gdje je upravo sevdah iz njenog rakursa bio onaj izvorni začin, čiju aromu osjetite kad kao turist šećete Sarajevom. Ono što je tu posebno zanimljivo jest da ona sa gitaristom Boškom Jovićem i kontrabasistom Edvinom Hadžićem se upravo bavi dekonstrukcijom sevdaha kako bi ga spojila s natruhama jazza.

Amira se ne zaustavlja samo na sevdahu, već dobrano ulazi i u makedonski melos u kojem osjeća (i dakako izvodi) jednako snažan emotivni naboj. U šali će tako i priznati da je to za nju sve sevdah. No da ne bi bilo zabune, nije ona ‘samo’ talentirana pjevačica koja sve što dotakne svojim glasom pretvara u glazbeno zlato, već je i istraživačica koja duboko ponire u povijest sevdaha. Tako je i u Vip Clubu u srijedu izvela pjesmu „Kiša pada, trava raste“ (naravno ne onu koju je svojevremeno znao svaki pučkoškolac), koja je, kako ju je najavila, najstarija snimljena sevdalinka, tonski zabilježena u Londonu početkom XX stoljeća i za kojom već godinama bezuspješno traga.

O kvaliteti njenog sinoćnjeg nastupa može se pričati samo u superlativima, jer je njen trio nastupao u najtežoj glazbenoj disciplini – onoj akustičnoj, u kojoj je ritam davao jedino Hadžićev kontrabas. Gitarska pratnja bila je iznimno minimalistička i decentna, dok je Amira bojila ambijent svojim savršenim osjećajem. Na momente je pjevala toliko tiho da bi se i šapat spram toga činio kao buka, dok je tišina koja je vladala u publici bila još jedna (inače neuobičajena) situacija vrijedna pohvale.

Posljednja hiper-senzibilna pjevačica koju sam vidio kako je iskreno zaplakala na stihove na pozornici bila je Diane Schuur. Amiri se to dogodilo, a vidjelo se da tako nešto ‘nije planirala’. U stvari je bilo nevjerojatno koliko je veliki horizont otvarala svaki put kad bi zapjevala, u uvjetima u kojima se mnogi pjevači ne bi mogli istrgnuti plošnosti pratnje jazzy kontrabasa i prigušene gitare. Tek sam nakon koncerta, koji je trajao skoro dva sata, shvatio da se cijelo vrijeme nisam maknuo s mjesta s kojeg sam sve slušao i gledao. Čak ni do zahoda nisam otišao. Nitko od nas ne zna kako je bilo biti na koncertu Billie Holiday. Ako je netko nekad napisao da je to glazbeni osjećaj u kojem zaboraviš da trebaš otići pišati, čak i kad ti trbuh to javlja, onda slično stoji i za nastup Amire Medunjanin. Čuo sam sevdah ‘u hodu’ tijekom života, i nije me nikad privukao, jer ipak pripadam jednom drugom plemenu gradskog asfalta, ali ono što izvodi Amira je ipak nešto posebno.

Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 kune.

Hvala vam.

1.00 HRK 5.00 HRK 10.00 HRK 20.00 HRK 50.00 HRK 100.00 HRK 200.00 HRK


Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute

  •  
  •  

Zadnje od Izvješće

Idi na Vrh
X