Ma koliko ga puta pokapali, punk ne samo da odbija umrijeti, već svako malo izbaci neki novi bend koji raspameti i publiku i kritiku.
Posljednji takav bend je australska četvorka Amyl and The Sniffers koja se na glazbenu scenu 2019. obrušila silinom tornada, ponajprije zahvaljujući Amy Taylor, suludo nabrušenoj i uvjerljivoj frontwoman koja na pozornici djeluje poput nuklearnog reaktora koji je otkazao poslušnost pa čistu energiju izbacuje svuda oko sebe. U njezinoj sjeni očekivano su završili ostali Sniffersi, kao i određene mane njihovog eponimnog prvijenca, mane koje su na „Comfort To Me“ (samo) donekle uspjeli popraviti.
Trinaest novih pjesama zvuči dosta zrelije pa su tako svoj arsenal direktnih i ogoljenih riffova mjestimično počeli proširivati nekim zahtjevnijim glazbenim idejama, no sazrijevanje je ipak izraženije u tekstovima u kojima je pravednički bijes kanaliziran kroz zavidno dugu listu one-linera kao stvorenih da ‘zavrište’ s nekog transparenta.
Taylor je u facu nabila srednji prst svima koji je žele naučiti što da misli i kako da se ponaša, bilo da urla o ljubavi koju traži, ali ne pod svaku cijenu („don’t need a cunt like you to love me“), ili se hvata u koštac sa svime što nas je zadesilo u zadnje vrijeme („freedom don’t exist/humans don’t exist/life is meaningless“) i proziva one koji to iskorištavaju za vlastiti probitak i profit. U „Knifey“, najboljih tri i pol minute dosadašnje im karijere, preko nešto sporijeg tempa Amy slijedi tragove Patti Smith i Exene Cervenka iz grupe X pjevajući uznemirujuće stihove o tome kako noću sigurno i bezbrižno može šetati samo zahvaljujući nožu koji nosi sa sobom („out comes my knifey/this is how I get home nicely“).
Ta pjesma, uz drugi najjači ubod albuma „No More Tears“, donosi prijeko potreban otklon od amfetaminski brzih troakordnih udara koji se nisu pretjerano odmaknuli od utjecaja jedne Pauline Murray i Penetration, shock-rocka Plasmaticsa Wendy O’Williams na koju Taylor i likom i djelom najviše podsjeća pa čak i izvorne oi/street rock generacije.
Punk je, međutim, s vremenom prilično evoluirao i proširio se u različitim smjerovima, čega Sniffersi kao da baš i nisu sasvim svjesni zbog čega im se često dogodi da zvuče poput nečega snimljenog 1979. ili 1980. godine. Time su upali u zamku iz koje se uspjelo izvući malo ortodoksnih punk sastava toga vremena, a to je da su im pjesme previše ‘na istu foru’, do te mjere da ih postane jako teško razlikovati. Manjak originalnosti i glazbene, točnije punkerske eklektičnosti i avanturizma im se zasad još može tolerirati, ali već na idućem bi izdanju u svoj zvuk stvarno morali uvesti neke značajnije promjene.
Ocjena: 7/10
(ATO Records, 2021.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
